Kada mi na odlasku iz rodne kuće brat ponudi flašu one naše, kao dukat žute šljivovice, što zrije u dudovom buretu da bi zlatnim sjajem sjala, to je za mene poseban doživljaj.
Nije to samo rakija, mučenica i druga, bez koje nit se rađa nit se na onaj svijet odlazi, to je komadić zavičaja, pregršt uspomena i srce puno bratske ljubavi.
Uzimajući flašu iz njegovih toplih ruku, na njegovom osmjehu se kao na suncu ugrijem. Prati me taj osmjeh cijelim putem, do mjesta na kojem mi život gnijezdo savi i u to gnijezdo ja donosim i razmještam uspomene svoje.
Neko vrijeme i rakija i one miruju, a onda kad mi u srcu cvijet zavičaja zamiriše, kad me miris u mladost vrati, počinje moj obred.
Iz kredenca uzimam malu, kao naprstak čašicu (oni koji znaju, kažu da je 0,03), pomilujem je pogledom i prstima te ju oprezno na stol postavim. I u njoj je moje veliko blago. Ljubav moje tetke Jele (Nene) koja mi tu i još dvije čašice, te flašicu od rakijskog servisa za uspomenu dade.
Da mi je dala nisku dukata ne bi me tako za sebe vezala. Svaki put, kad čašicu ustima prinesem, osjetim kako me njen blagi pogled miluje i učini mi se, da je negdje, na nekom drugom, skrivenom dnu, još ostala kap, kap ljubavi koju zajedno pijemo.
Kad Nenu svoju uzdahom i gutljajem, umjesto očenašem pozdravim, udišem miris i predajem se onom posebnom ukusu koji me opet, kao u priči, u moje Podgajce odvede. Dugo mi treba da se vratim, pa se zato svi čude, kako te tri kapi pijem »ljetni dan do podne«.
Ne znaju oni da ja ne pijem samo kapi. Ja pijem poglede na četiri reda mladih šljiva i još dva popriko naše numere. Otac moj ih posadi kao da htjede naš zirat ograditi, sačuvati.
Dolazeći s posla često bi prije otišao mlade šljive gledat, pa onda u kuću unišao.
A šljive su rasle i postajale šljivik. U proljeće poput nevjesta u bijelim haljinama pčelinju svadbu slavile. U ljeto debelim hladom mir i počinak davale. A u jesen, eh u jesen, kao u onoj pjesmi – Al je lipo u šljiviku diko, dole trava, gore šljiva plava…
Šljiva plava i sjajna, jedra i mirisava, sočna i slatka – čeka. Čeka da je ubereš, osušiš ili u pekmez pretvoriš, a najčešće rakiju ispečeš. Rakiju koju ja, usred Slovenije po bosanski pijem. Polako i dugo, kap po kap, pijem i mezetim, mezetim i sjećam se.
Sjećam se trenutka, kada je moj sin nazdravljajući s ujakom otvorio srce, razvezao mu se jezik i probudila se u njemu ona naša, široka duša slavonska, prepletena bosanskim sevdahom, u usta mu poput meda položila riječi mog dragog jezika hrvatskog.
Daljine više nije bilo, sve se stopilo u jednu veliku kap ljubavi, pripadanja, korijena i sokova, kroz koje protječe ljubav moga oca te miris i okus njegove rakije. A ona mu je bila vjerna druga i mnoge njegove tuge makar na čas otjerala.
Ponekad pomislim da on u nekom boljem, ljepšem svijetu šljive sadi i s još boljom rakijom nas čeka.