-1.2 C
Zagreb
6.6 C
Zürich
11.3 C
New York
14.3 C
Buenos Aires
25.2 C
Melbourne
Utorak, 5 studenoga 2024

NOSTALGIJA I USPOMENE – RIJEKO MOJA, UKRASIH TE BISEROM ČEŽNJE

Upletoh u kose mladog korijenja vlagu tvojih vrba, sjaj tvoje raskošne haljine pozlaćene suncem, miris glogovog cvijeta i šum pčelinjih krila.

Probudih se zadovoljna i sretna. U ušima mi još nježni šum valova tvojih. Pred očima još titraj nestašnih zraka što se igrahu u kosama ponosnih ti vrba. Na licu i usnama miriše vlaga njihovih mokrih košulja koje smočiše perući umorne noge u suzama tvojim. Opet si mi ostavila novi drhtaj čežnje, treptaj ljubavi i zrnce želje da krenemo na put. Ti i ja, Savo, vječna drugo moja.

Kad me položiše u hrastovu kolijevku i pokriše lanenom ponjavom što mirisaše na vode tvoje, ti mi darova vrbovu pištaljku, granu slatkih crvenih gloginja i lutku iz divljeg pamuka što krašaše  obale tvoje.

Kad me ne mogaše majka umiriti, šum tvojih valova otplavi me u san.

Na mekanoj travi obale tvoje moje noge naučiše kako se mjeri od jutra do podneva.

Tvoje neumorno brbljanje s pticama i brodovima, žurno otjecanje i dotjecanje još zarana mi navijestiše da tamo gdje nisam ima puno onoga što bih željela da jesam, a možda se skriva i ono što ću nekoć biti. Idući zamišljeno ispod vrba, često pogledom odlutah na tvoje široke okuke, a onda kad ne mogahu oči, iza okuke ode misao. Isprati veliki šlep i tužni zvuk njegove sirene koji drhteći u zraku iščezne i odnese sa sobom djelić moje čežnje.

A kada čežnja postade stvarnost, saznah da je to gdje smo sada kraj tvog i početak moga puta. Dok si ti široko nasmijana i bogata odjevena u ruho nestašnih valova, ukrašena niskom brodovlja čekala da te brat Dunav preda u zagrljaj Crnom vitezu, ja sam drhtavim prstima prebirala po harfi budućeg trajanja i tražila onu pravu, meni namijenjenu glazbu iz žice koja je samo moja. Iako ispunjena i sretna, nisi me pustila na cjedilu. Oglasila si se sirenom broda mog djetinjstva i njezin treperavi glas vratio me na tvoju i moju obalu.

Osjetila sam da želiš moju pomoć. Da zajedno onima što rastu pričamo o ljepoti zlatnog žita što mu ti pomažeš kruhom postati, o mekanim travama i svilenim paučinama u krošnji tvojih obala. Svidjelo mi se makar malo biti poput tebe i tako nam se opet ruke spletoše. Zajedno uživasmo u plavetnilu neba i modrini rascvjetalog lana,sjaju zvijezda i srebru mjesečine rasute po haljini tvojoj. Osluškivasmo tanane strune cvrčaka koje dopiraše do nas nošene zrelim mirisom pokošenih livada. Upijasmo ljepotu i zanos od kojih jačasmo i stasasmo.

Nemirni vrtlozi tvoji rekoše mi da je dosta mirovanja, da me opet zoveš na put. Iznenadi me smjer i šapat tvoj. Govoraše da me ovoga puta želiš samu poslati na svoj početak.

Prepustih se tvojoj želji i saslušah savjete poslane po vjetru s kojim čavrljaš da skratiš vrijeme.

Dođoh do mjesta na kojemu tvrdi kamen puče pod snagom želje da se upozna svijet. Proplaka ispočetka dvjema škrtim suzama, a kako je želja bila jača, tako i suze njegove sačiniše dvije rječice, sestre, od kojih si, sjetih se tvoje priče, nastala. Nošena željom za novim i nepoznatim, hranjena potocima želja i suza što se slijevahu s brjegova koje si često ljutita grizla, postajala si sve moćnija i glasnija, postala si široka, velika Sava kakvu poznajem.

Rijeko mog početka, poslala si me na svoj prag, do svoje kolijevke i pustila da izaberem. Da izaberem između dvije ljepotice. Zasanjane i ravne Slavonije i razigrane gipke Slovenije. Između zlatnog mora žita, zelenog saga hrastove hladovine, čežnjivog klepeta rode na dimnjaku djedovske kuće i zlatnih jutara u kojima nestašne sunčeve zrake miluju kosu visokom troglavom ocu dok pazi na kućice u mirnim dolinama, na drske koze što češu njegova kamena rebra i ljude koji na blagim padinama sade biljku čija suza liječi srce i donosi spokoj duši.

Znala si da neću moći izabrati, zato si i pustila u meni klicu ljubavi što se u Sloveniji plodom oplodi i korijenjem me za nju priveza. Osjetih da je početak tvoga postao kraj moga puta. Shvatih da više nećemo često drugovati, ali da će ono što nam je splelo prste ostati.

Upletoh u kose mladog korijenja vlagu tvojih vrba, sjaj tvoje raskošne haljine pozlaćene suncem, miris glogovog cvijeta i šum pčelinjih krila.

Obukoh ih sve u mekane lanene košulje što mirišu na slavonsku zemlju i obuh u obuću sačinjenu od tvrde volje i poletne čežnje da mogu troglavom junaku u pohode. Udahnuh im ljubav za obje moje ljubavi, za obje zemlje kroz koje žuriš i kojima uspavanku pjevaš. Zakleh ih da poštuju obadvije i kada pružaju ruku onoj što je bliže tada po tebi pozdravljaju i drugu koja je, iako daleko, srcu jednako blizu. Savjetovah im da se uvijek drže tebe Savo, vjerna moja drugo, jer ti si kao i vrijeme. Tečeš i traješ, uzimaš i daješ.

Uzimajući i dajući, i mene si naučila voljeti njih obadvije. Slavoniju, koja me odnjiha, i Sloveniju što me kao majka privi na grudi. A od jedne do druge ti si razapela krila svoje ljubavi. Šumeći ustrajno, satkala si čvrste niti koje vežu mene i moje drage s početkom ljepote i tajnom postojanja. Tu tajnu mi ti, mudrice moja, tekući istinu otkri. Opet nam se spletoše prsti u splet koji će trajati dok je moga korijenja i tvojih srebrenih virova u kojima čuvaš bogatstvo našeg drugovanja

 

POVEZANI ČLANCI

Najnovije