Kao što se rode svake godine gnijezdu svome vraćaju, tako i ljudi, ako ih život iz zavičaja odvede te se vratiti ne mogu, uspomenu na njega u srcu nose. Hrane je nekom tajnom snagom kojoj ni sami izvora ne znaju, a bit će da je taj izvor ljubav. Ljubav jača od daljine i od vremena, ljubav koja traje dok je svijeta i vijeka.
O toj i takvoj ljubavi razmišljala sam, zadnjeg svibanjskog četvrtka davne 2015. godine, vozeći se autobusom punim mojih prijatelja, članova Hrvatskog društva Ljubljana, u posjetu moliškim Hrvatima. I mi, Hrvati u Ljubljani, kao i oni u Moliseu, nosimo uspomenu na zavičaj, čuvamo je i ljubavlju zalijevamo. Njegujemo svoj lijepi hrvatski jezik i čuvamo bogatu kulturu i tradiciju. I ovaj put, na koji smo krenuli, puni nekog tihog uzbuđenja, bio je kamenčić u mozaiku naših nastojanja da se povezujemo s drugim Hrvatima u dijaspori, da gradimo mostove prijateljstva, jedni druge hrabrimo i obogaćujemo idejama kako ostati i opstati dio hrvatskoga nacionalnog bića, ma gdje bili.
Na poziv našeg prijatelja, sada nažalost pokojnoga Antonia Sammartina, čovjeka koji je svojim bogatim znanstvenim i umjetničkim radom predstavljao pravi biser u nisci onih pregalaca koji se za očuvanje hrvatskih korijena riječju i djelom bore, imali smo sreću provesti tri nezaboravna dana s ljudima , koji i poslije pet stoljeća, govore, kako sami kažu “po naše”, svoje običaje njeguju, hrvatstvo svoje žive.
Mještani triju mjesta Mundimitra, Filića i Kruča otvorili su nam svoja srca, primili nas raširenih ruku s osmijehom na licu i našom dragom besjedom hrvatskom na usnama. Od prvog susreta, kad smo sa klapom Lavanda mi i domaćini zapjevali Cocine Ribare, spleli smo se u mrežu radosti koju svoj, kad se sa svojima susretne, u srcu osjeti.
SVETA LUCIJA JE UVIJEK S NJIMA – MUNDIMITAR
Ljudi i čitavi narodi u povijesti svojoj na brojna iskušenja nailaze, mnoge nevolje ih pogađaju, često se za goli život boriti moraju. U pamćenje naših domaćina najdublje se zarezala turska najezda pred kojom su prije pet vjekova preci njihovi bježati morali. Ostavili su svoje pitome doline i mokre mreže, motike i plugove, svoje blago i domove svoje i preko velike vode, preko Jadrana plavoga spas potražili. Došli su u pokrajinu koja im je morala drugim domom postati.
Legenda kaže da ništa drugo sa sobom ponijeli nisu osim kipa svete Lucije, pomoćnice i zaštitnice. Simbola vjere u pobjedu svjetla nad mrakom, života nad demonima smrti, dobra nad zlim. Ta vjera i njihova zaštitnica dale su im snagu da su u novoj domovini čvrste korijene pustili, pod njenim suncem poput maslina cvali i rađali, do danas se održali.
Već dugo nisam vidjela toliko zanosa, vjere, ljubavi i nade u očima i na licima, kao tog davanog petka u procesiji u čast sv. Lucije u Mundimitru. Ispunilo me neko nesvakidašnje osjećanje mira, spokoja, vjere, ljubavi i iznad svega divljenja onome što gledam, doživljavam i u čemu sudjelujem. Dotaknuvši se kipa,kao da sam se dotaknula duše ovih dragih ljudi koji su mi pokazali moć vjere i nade, pravih vrijednosti čiji sjaj ni vjekovi potamnjeli nisu.
Kamenčić u mozaiku te vjere, tog čuvanja tradicije bit će i prekrasna slika sv. Lucije koju je s mnogo ljubavi i truda navezla voditeljica naše sekcije “Ruža hrvatska” Ankica Pavelić. Prekrasni ručni radovi naše Anice Strbad izazvali su divljenje posjetitelja izložbe i spleli još čvršće niti prijateljstva i povezanosti.
»NI JEDNO MORE SE NE MOŽE MJERITI S NAŠIM JADRANSKIM« – FILIĆ
Drugi dan našeg boravka i druženja s moliškim Hrvatima proveli smo u Filiću. Posjet gradonačelniku, susret s ljudima koji se posebno ističu u radu na očuvanju hrvatskih korijena, spontani razgovori s ljudima na ulici, druženje sa župnikom, sveta misa i još mnogo lijepih iskrica u ovom vatrometu prijateljstva. Posebno me dirnula izložba crteža učenika tamošnje škole u auli zgrade gradskog poglavarstva. S panoa mi se smiješila Hrvatska, njene lijepe pokrajine, ljudi i njihove aktivnosti, pejzaži, sve to nacrtano dječjom rukom, plod ljubavi i inspiracije nevinih duša u kojima plamen hrvatstva gori. I ne samo slike, široka paleta boja i odsjaja, nego i riječi, poezija, stihovi. I ne bilo koji stihovi, već stihovi hrvatskih pjesnika, ispisani pod sliku pokrajine u kojoj je dotični pjesnik stvarao.
Dugo me se ovako nešto nije dojmilo. U trenutku mi je postalo jasno da učitelji i roditelji ove djece znaju kako se zalijeva hrvatsko stablo da dobre plodove rađa,da je jako i ponosno, da odolijeva olujama vremena i zaborava. Pokazali i dokazali su mi da se to može i postalo mi je puno jasnije kako su se kroz vjekove održali. A njihov slogan da se nijedno more ne može mjeriti s našim Jadranskim duboko mi se u pamćenje i u srce urezao.
U meni probudila neka nova snaga, nova nada da će i moja unučad, unučad svih nas Hrvata koji živimo u Sloveniji, poput ove djece znati ljubiti Hrvatsku, čuvati i razvijati njezinu kulturu i ponosno hrvatske korijene njegovati. A naš lijepi jezik hrvatski kroz pjesmu i priču na buduće rodove prenositi.
ŽIVA VODA, ŽIVA USPOMENA
Puni nezaboravnih utisaka, lijepih doživljaja i snažnih emocija, dočekali smo treći dan našeg gostovanja kod moliških Hrvata. Bio je rezerviran za posjetu najvećem mjestu Kruč – Živa voda. Napila sam se te vode i ponovo se zamislila kako voda povezuje, život svemu daje i uspomene čuva.
Srdačan prijem kod gradonačelnika obogaćen izlaganjem književnika i znanstvenika na osebujnom i zanimljivom, njihovom jeziku. Jeziku koji živi, iako i njihovi mladi idu dalje za boljim životom, jeziku na hrvatskoj osnovi na koju se posijala talijanska besjeda. Knjiga domaćeg pisca, tiskana na poseban način, jedna strana moliški hrvatski, druga talijanski jezik, govori o skrbi da se govor po njihovo sačuva. A taj govor čula sam na ulicama, domaćini su nam se njime, kao svoj svome obraćali.
Lijepo je bilo na svetoj misi, a još ljepše na koncertu, koji su na želju župnika, u izvanredno akustičnoj crkvi izvele naše klape. Bio je to uvod u feštu te večeri. A fešta je bila prava, velika. Čula se i talijanska kancona i dalmatinska pisma. Pjevalo se, razgovaralo, u veselom raspoloženju prijateljstva sklapala.
Vraćajući se u Ljubljanu razmišljala sam o ovom lijepom događaju, o dragim ljudima koje sam upoznala i od kojih sam mnogo naučila. Najljepše od svega je da su mi pokazali i dokazali da se može sačuvati svoje korijene, svoj jezik i svoju kulturu, ako u srcu dosta ljubavi ima. To mi je ulilo nadu da će i moja djeca, moja unučad i oni što će još doći, potomci nas Hrvata u Ljubljani i Sloveniji, budemo li im pravi uzor, ostati i opstati kao Hrvati.
Naš predsjednik, veća unekoliko podina nažalost pokojni, Petar Antunović i ovoga puta je pokazao da je jedan od boljih načina kako sačuvati svoj identitet druženje, izmjenjivanje ideja i iskustava sa svojima, Hrvatima koji kao i mi žive u iseljeništvu i Hrvatsku u srcu nose.
Ponovo sam se sjetila našeg dragog Age Matoša i njegovih riječi: „I dok je srca, bit će i Kroacije” .
Foto: Moja Domovina