Volim tu šumu podgajačku što poput ogrlice krasi rodno selo moje. Šumom hrastovih krošanja uvijek je uspavljivala, slašću žira svoga hranila a toplinom graba i jasena grijala.
U proljeće visibabom se bijelila i zlatnom jagorčikom suncu smijala, a ljeti bare njene pojile i hladile i patke i prasce i ptice i srne.
Bujna trava je i ispod krošanja nalazila hrane i vješto znala uhvatiti i najmanju zraku sunca te sočiti i nahraniti krave da su jedva vimena kući donosile.
Iz grevova se čulo nježno cviljenje popraćeno blagim roktanjem. To brižna majka doji svoju šarenu gamaricu dok se ne nauči sama roviti i grickati na punom stolu što ga samo moja šuma prostrijeti mogaše.
Ptice kao da se takmiče u ljepoti glasova, razdragane slobodom, postojanjem u prirodi, gdje svaki božji stvor od mrava do jelena ima svoje mjesto.
Ponosni rogati ljepotani njišući zamamno svoj ukras svatovali su i ljubili da bi se šuma igrom lanadi napunila.
Uhvatih samu sebe da govorim o prošlosti. Možda zbog toga što starijim ljudima slike iz prošlosti izgledaju ljepše i privlačnije. Ili možda zbog toga što moja ljubav za šumu mog djetinjstva ne može prepoznati ovu šumu koju sada kao starica gledam.
Šumu koja kao da je opustjela jer se ne čuje zvuk klepke, roktanje svinja, čobanska svirala i dovikivanje grlica. Šumu u kojoj nerki, što se koncesionarima zaovu, uvedoše svoj red, svoj zakon i svoja pravila. Istjeraše iz nje svinje i goveda jer nove generacije stasaju hraneći se mesom iz tko zna koje šume i pijući mlijeko iz tetrapaka. Možda je to zdravije za djecu globalne dobe ali moja duša boluje za mojom šumom.
Strepi gledajući terenska vozila raznih registracija kako harače po njoj, ubijaju bez reda i plana, pune frižidere a ostavljaju kože i drobove.
Život u mojoj šumi se sakrio. Uvukao se u sebe i kao da čeka da Bog pošalje zrno pameti onima koji bi je trebali čuvati ali se jeftino prodaše a nju izdaše.
Utihnuše ptice kao da osjetiše da tamo neki nazovi lovci više vole sićušno tijelo na tanjuru od umilne pjesme koja u srcu radost budi.
Šumo moja, prijateljice i hraniteljice predaka mojih, mučenice na koju navali i ala i vrana što eurom u džepu zvecka! Ne daj se, pritaji se poput ptica tvojih, zarasti u šikaru u kojoj će se sakriti duša tvoja i održati život tvoj. Ne gubi vjeru i nadu jer kao što ponosnom rikom jelen doziva košutu i tvoja tišina će dospjeti do srca onih što te još uvijek vole i dišu tvojim duhom. Polako ali sigurno naći će način da opet postaneš živa, ponosna i svoja. Da se probudiš iz ružnog sna i dočekaš me razdragana i puna života.
Bogu se molim da dočekam taj dan.