3.8 C
Zagreb
2 C
Zürich
-6.8 C
New York
16.5 C
Buenos Aires
16.3 C
Melbourne
Utorak, 18 veljače 2025
spot_img

Osvrt na treću konferenciju Meeting G2.10

Deseti, jubilarni G2.10 – Meeting second generation održao se u hotelu Westin u Zagrebu od 14.-15. studenog 2024., uz prisutnost mnogih znanih, a i mnogih novih sudionika iz cijeloga svijeta.

Sudionici su ili došli iz 16 zemalja svijeta ili su putem video-linka predstavili svoje uspješne poslove koje su ostvarili u zemljama izvan Hrvatske. Svih ovih godina, najveću zaslugu za uspješnim održavanjem Meetinga G2 ponijeli su Josip i Mara Hrgetić, povratnici u Hrvatsku iz Venezuele. Uključene mlađe snage dale su dodatan doprinos nastavku i organizaciji ovih susreta, na čijem čelu je ispred grupe profesionalaca, gospodin Antun Krešimir Buterin koji je održao pozdravnu riječ, a zatim označio i početak rada konferencije. Između ostalog citirao je J. Lennona kao moto konferencije i zajedništva: “San koji sanjaš sam, je samo san. San koji sanjate zajedno, je stvarnost.”

Skupu su se obratili i mnogi prisutni predstavnici aktualne vlasti, ali o svemu tome ste već mogli čitati u službenim izvješćima sa konferencije, pa to ne želim ponavljati. Moja uloga na konferenciji je bila pratiti zanimljive izlagače i sudionike te ih u kratkim crtama predstaviti našim čitateljima. Nemoguće je bilo sa svakim od njih razgovarati, ali ću vam izdvojiti neke zaista zanimljive među njima.

Tako su nam se predstavili poznati športaši, alpinist Stipe Božić, skijaš Ivica Kostelić i nogometaš Josip Joe Šimunić. Skup je pozdravio i Miro Koletić iz Američko-hrvatskog kongresa. Predstavili su se i hrvatski vinari koji su ujedno bili i sponzori Meetinga, pa smo uživali u njihovim pjenušcima.

A onda je za vrijeme večere prvog dana prikazan kratki film o jednom dječaku-heroju iz Domovinskog rata. Svi u dvorani smo ustali i dugotrajnim aplauzom sa suzama u očima pozdravili Marijana Gubinu, autora knjige “260 dana”. U kasnijem razgovoru dobio sam informacije o projektu koji je u tijeku, a to je snimanje dugometražnog filma s istim naslovom koji govori o tom periodu rata kojeg je Marijan proživio. Film je snimljen, a redatelj Jakov Sedlar imao je na raspolaganju istaknute svjetske glumce kao što su Tim Roth, Sam Hazeldine, Armand Assante, Angela Molina, Alec Newman, Camilla Rutherford i mnoge druge. Početak prikazivanja u kinima diljem svijeta očekuje se u ožujku iduće godine.

Na pitanja kako vratiti iseljenike u domovinu, istaknuta izlaganja imali su Nikola Mijatović s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s vrlo konkretnim kritikama, ali i rješenjima za mnoge probleme, te Luke Jurčević iz Pertha, Australija o kojem bih mogao napisati knjigu, a ne samo par redaka. Njegova tvrtka JurcevicHealth bavi se transformacijom zdravstvene skrbi uz pomoć tehnologije koje su integrirali u dvije novoizgrađene bolnice u Perthu, a s tim su inovativnim rješenjima pobrali uspjeh, ne samo u Australiji nego i mnogo dalje. Dovoljno je spomenuti korisne aplikacije za mobitele, organiziranje niza događaja u Australiji i u Hrvatskoj, a on je nesebično spreman ponuditi pomoć u sličnim projektima u Hrvatskoj. Baš me zanima hoće li ga netko kontaktirati iz Hrvatske. Obećao sam mu kako ćemo napraviti video intervju gdje ćemo doznati mnoge zanimljivosti ovog vrijednog i sjajnog čovjeka, rođenog u Sydneyju koji voli domovinu svojih predaka i rado dolazi ovdje kad god je to moguće.

Gospođa Branka Ćubelić, povratnica iz Australije pokrenula je jedan, hvale vrijedan projekt revitalizacije malog, ali značajnog mjesta Zrin gdje se rezultati već vide. To je mjesto dalo povijesno vrlo važne sinove naše domovine, naročito iz obitelji Zrinskih kojima podrijetlom i sama pripada. U kontekstu razvoja kontinentalnog turizma prisutnima su se obratili Bruce Yerkovic (Otočac – Lika), Nikola Serdar (New Rok – Lika) i Davorin Stetner (Žumberak) koje ću sigurno posjetiti i malo podrobnije napisati o njihovim zanimljivim projektima koje će oni predstaviti našim čitateljima.

Gospođa Mara Hrgetića predstavila je CroActivas – Mrežu Hrvatica i sve projekte koje su realizirali u godinama od kada su pokrenule projekt, te kako su organizirane. Zanimljivo je bilo razgovarati i s gospodinom Željkom Cvrtilom, stručnjakom za sigurnost i čuti koje se sve opasnosti mogu skrivati u nekontroliranom uvozu radne snage u Hrvatsku iz nekih dalekih zemalja, s nekim potpuno različitim kulturama od naše. On je mišljenja kako ne treba zabranjivati ili sprječavati dolazak stranih radnika, ali detaljno ih treba provjeravati. Istaknuo je da ne razumije kako npr. jedan Stipe Miočić (poznati boksač-vatrogasac iz USA) već dvije godine ne može dobiti domovnicu, dok gotovo cijeli vrh mafijaškog podzemlja iz bivše države bez problema dolazi do dokumenata. Potrebno je razmišljati kako olakšati put za brzo dobivanje hrvatskih dokumenata naših iseljenika 2., pa čak i 3. generacije, naročito iz Južne Amerike gdje bi se mnogi Hrvati htjeli vratiti u domovinu svojih predaka, kazao je.

Uvijek dragi gost, već deset godina, od prvog dana, redovito dolazi na G2 Meeting, gospodin Nenad Nemet (Sj.Makedonija) čija tvrtka Croatia agent za carinsko zastupanje donosi mnoge korisne poslove, kako Hrvatskoj, tako i Sj. Makedoniji, ali ovaj put nije došao sam. S njim su u društvu bili gospodin Slobodan Ilijeski, Krusel e-prodaja, gospodin Dmitar Lazarevski, Via marketing i gospodin Davor Karakašev, Agro-metal. Gospodin Nenad je i nagrađen za svoj doprinos na G2 Meetingu, a priprema jedan veliki projekt sa Hrvatskom gospodarskom komorom.

Kad smo kod nagrada, svakako želim naglasiti i zahvalnicu koju je, uz druge dobila gospođa Ruža Studer za doprinos promoviranja, prijateljstva i sudjelovanja na dosadašnjim konferencijama G2 Meeting-a.

Žene su, kako to i treba biti, na ovoj konferenciji imale zapaženo mjesto, a između ostalih, imali smo priliku čuti Jennifer Kerum (SAD) iz tvrtke Tony’s Food Service koju je osnovao njen otac Toni, a to je Catering za organizaciju prehrane na masovnim filmskim snimanjima gdje su postali poznati i priznati po raznim hrvatskim delicijama u kojima su uživali i još uvijek uživaju mnogi poznati glumci Hollywooda, a gdje Jennifer ima zapaženu ulogu. Ljubav prema domovini otac Tony je prenio i na svoje kćerke, a kad god mogu, po svijetu bodre Hrvatske sportaše, posebno nogometnu reprezentaciju, a zanimljivo je i njeno razmišljanje o Hrvatskoj kao mogućem Crollywood-u.

Zahvaljujući gospodinu Richardu, upoznao sam njegovu suprugu, gospođu Jerku Maglica (SAD/HR), kćerku Anthony Ante Maglica, američkog inovatora i poduzetnika hrvatskoga podrijetla. Gospođa Jerka mi je ispričala priču sličnu mnogima koji su se otisnuli u nepoznati svijet u kojem je izuzetno teško bilo preživjeti. Ne pamti svoje prve dvije godine koje je s mamom provela na Zlarinu, dok je otac pokušavao stvoriti uvjete za dolazak supruge i kćerke u USA. Putovanje prema ocu bio je pravi izazov za njenu majku koja je s malom djevojčicom krenula preko Atlantika svome suprugu. Otac je bio jako vrijedan i dao je sebi riječ kako nikada više njegova obitelj neće biti gladna što je tada bio slučaj na Zlarinu, a u to vrijeme nije bilo ništa bolje ni u ostalom dijelu Europe. Gospodin Ante danas ima 94 godine i još je radno aktivan. (I on, kao i poznati vinar Miljenko Grgić (posmrtno), primili su nagradu od organizatora G2 Meetinga). Za razliku od oca i ostatka obitelji (dva brata i još jedna sestra) koji su i dalje u Californiji, gospođa Jerka i njen suprug, donijeli su životnu odluku o povratku u Hrvatsku i na otok Zlarin u Šibenskom arhipelagu. Tu žele živjeti jer je u njenom srcu uvijek bila voljena Hrvatska. Za kraj mi je rekla: “Ja sam sada kući”.

Zanimljiv sam razgovor imao i s gospođom dr. sc. Soniom Grotz čiji su baka i djed po mami, iz Like otišli u Argentinu. Ona je inače rođena u Brazilu od mame Hrvatice i oca Nijemca, ali su i oni otišli u Argentinu gdje je živjela cijeli život, sve do prošle godine kada je odlučila doći živjeti u Hrvatsku. U njihovom domu se uvijek govorilo hrvatski i svi su bili članovi hrvatskog kulturno umjetničkog društva. Baka je uvijek s oduševljenjem i nostalgijom pričala o svojoj lijepoj domovini. Sonia je to slušala cijeli život, pa je bakina ljubav prešla i na nju. Onog trenutka kada je baka umrla, a da nikada više, od svog dolaska u Argentinu nije posjetila Hrvatsku, Sonia je čvrsto odlučila kako će ona to napraviti za svoju baku. Uzela je sve svoje diplome i visoko obrazovanje, te je došla u Hrvatsku, u Rijeku gdje je pokrenula zapažen projekt. Osnovala je Veleučilište PAR s prijediplomskim i diplomskim studijem, uglavnom namijenjeno vrhunskim sportašima, ali i drugima, s programima poslovnog upravljanja, upravljanja u sportu, financijama kao i upravljanju u malim i srednjim poduzećima. Dekanica Veleučilišta gospođa Gordana Nikolić sudjelovala je na panelu gdje se govorilo o obrazovanju, a imali su i istaknuti štand gdje su predstavili Veleučilište PAR.

Ovo je jedna u nizu lijepih priča koje sam čuo u ova dva dana, a zanimljivo je kako su mi svi sugovornici/ce najčešće isticali dvije riječi vezane uz Hrvatsku: BIROKRACIJA – kao nešto negativno što se mora ispraviti i SIGURNOST – kao nešto jako bitno za svih, a osobito za one koji su se vratili s djecom.

O tome sam razgovarao i s jednom povratnicom iz USA s kojom sam zbog zanimljivosti, dogovorio kako ćemo napraviti jedan poseban prilog. Ona je gospođa Maya Sertić Kovačević koja se vratila sa svojim roditeljima i koje nazivaju „anđelima Siska”, o kojima se ne priča puno jer se oni smatraju običnim „malim” ljudima iz naroda i svoj veliki angažman u prostorima bivše željezare Sisak smatraju normalnim odnosom prema poslu i svojim zaposlenicima. A takvih mogućnosti i mjesta u Hrvatskoj je bezbroj. Zato, uskoro o Sertićima.

Za sam kraj sam još izdvojio jednog zanimljivog mladog čovjeka, profesora zemljopisa/geografije i nesebičnog humanitarca, Deana Nemčića iz OŠ Ivo Andrić iz Zagreba, a o kojem su već ispisane tisuće novinskih redaka. On već godinama pomaže djeci u Africi, od svoje plaće izdvaja gotovo polovicu za obrazovne projekte, redovito odlazi u najsiromašnije dijelove Afrike, volontira, oprema škole sa školskim priborom koje je prikupio u učeničkim akcijama diljem Hrvatske. Pokrenuo je i akciju prikupljanja sredstava za kupnju lijekova protiv malarije u Africi i to na način što je pokrenuo proizvodnju i prodaju čokoladica pod nazivom Hakuna matata što na Svahili jeziku znači “bez brige”, “sve je u redu”. Sjajan motivator i govornik pun pozitivne energije, zamolio nas je da ustanemo sa svojih mjesta i zagrlimo osobu do sebe izgovarajući Hakuna matata. To je bilo sjajno, rekao bih, jednostavno i iscjeljujuće.

Neka mi oproste svi s kojima nisam stigao razgovarati i ponešto napisati jer je zaista bilo jako malo vremena, a puno zanimljivih sudionika (Tomislav Kuljiš (Bolivija), Saša Buterin (Brazil/HR), Mirjana Juras (Kanada/HR)…. Ovako ostaje još puno prostora za zanimljive priče i ljude, a vjerujem kako će te se možda i vi odlučiti za dolazak na idući G2.11 2025. godine sa svojom zanimljivom pričom.

Do tada vam svima želim dobro zdravlje, ma gdje bili. HAKUNA MATATA.

POVEZANI ČLANCI

Najnovije