Iako su mnogi doživjeli olakšanje zbog svrgnuća autoritarnih lidera, realnost post-režimskog perioda često je obilježena političkom nestabilnošću, ekonomskim problemima i socijalnim nemirima.
Pad Assadovog režima
Pad režima Bashara al-Assada u Siriji predstavlja prekretnicu u modernoj povijesti Bliskog Istoka. Ovaj događaj je rezultat dugogodišnjeg građanskog rata koji je započeo 2011. godine kao dio Arapskog proljeća. Građanski nemiri i protesti, međunarodni pritisak i sankcije te vojni porazi i gubitak teritorije ključni su uzroci pada Assadovog režima.
Nažalost, padovi diktatorskih režima u svijetu nisu donijeli očekivani boljitak. Iako su mnogi doživjeli olakšanje zbog svrgnuća autoritarnih lidera, realnost post-režimskog perioda često je obilježena političkom nestabilnošću, ekonomskim problemima i socijalnim nemirima. Primjeri iz Libije, Egipta i Sirije pokazuju kako se nade za bolju budućnost često suočavaju s teškim izazovima
Libija
Nakon višemjesečnih borbi i NATO intervencije, Gaddafi je svrgnut 2011. godine, ali situacija u Libiji je i dalje nestabilna, sa sukobima između različitih frakcija. Libija je suočena s političkom nestabilnošću zbog rivalstva između dvije vlade – jedne u Bengaziju koju podržava istočni parlament, a druge u Tripoliju koja je međunarodno priznata. Ova situacija je dodatno pogoršana klimatskim katastrofama poput nedavnih poplava koje su ubile tisuće ljudi.
Libija je još uvijek jako ovisna o nafti, koja čini 97% izvoza i više od 90% državnih prihoda. Ekonomija je 2023. godine porasla za 12.6% zbog stabilizacije sigurnosne situacije, ali je i dalje pogođena nedostatkom infrastrukture i političkom nestabilnošću. Očekuje se da će Libija do 2025. godine imati stabilan rast ekonomije, uz inflaciju od oko 2.8%. Međutim, politička i sigurnosna situacija ostaje osjetljiva, posebno zbog ovisnosti o nafti.
Egipat
Hosni Mubarak je svrgnut 2011. godine nakon masovnih protesta. Egipat je prošao kroz period političke nestabilnosti, ali je postepeno uspostavio relativnu stabilnost. Egipat je autoritarna država koja se bori da se predstavi kao regionalni partner Zapadu. Predsjednik Abdel Fattah el-Sisi je nedavno posjetio Katar kako bi razgovarao o stabilizaciji Libije. Egipat ima kompleksne odnose sa Sirijom i aktivno nastupa u regionalnim političkim pitanjima.
Egipatska ekonomija je 2023. godine imala nominalni BDP od 394 milijardi USD. Ekonomija je ovisna o uslugama (57% BDP), industriji (15%) i poljoprivredi (12%). Inflacija je bila visoka, dok je stopa nezaposlenosti iznosila 10.6%
Za očekivati je da će se egipatska ekonomija postupno oporaviti, s prošlim rastom od 4.2% godišnje. Inflacija bi se trebala stabilizirati, dok će se ekonomija oporaviti uz pomoć investicija iz UAE.
Bolivija
Evo Morales je prisiljen da odstupi iz vlasti 2019. godine nakon vojne intervencije. Bolivija se suočava s izazovima političke i ekonomske stabilnosti, kao i društvenim napetostima. Trenutni predsjednik Bolivije je Luis Arce, koji je na vlasti od 2020. godine. Nakon ekspanzivnih politika i padanja prihoda od prirodnog plina, Bolivija se suočava s visokim javnim dugom, nestabilnim međunarodnim rezervama i povećanom inflacijom. Također, nedostatak goriva i drugih osnovnih dobara dodatno otežava ekonomsku situaciju.
Afganistan
Talibani su preuzeli vlast 2021. godine, što je dovelo do političke nestabilnosti i autoritarne vladavine. Vođa talibana, Hibatullah Akhundzada, ima značajan utjecaj na političke, vjerske i vojne poslove. Afganistan se suočava s ogromnim humanitarnim i ekonomskim izazovima, uključujući izolaciju od međunarodne zajednice.
Sirija
Predsjednik Bashar al-Assad i njegova vladajuća stranka kontrolirali su zemlju uz podršku Kine, Rusije i Irana. Ekonomija Sirije je teško pogođena dugogodišnjim sukobom, s velikim brojem izbjeglica, uništenim infrastrukturnim kapacitetima, i u velikoj zavisnosti od vanjske pomoći i humanitarne pomoći. Očekuje se da će ekonomija Sirije ostati osjetljiva godinama zbog političke nestabilnosti i dugog trajanja procesa obnove. Poboljšanje sigurnosne situacije i stabilizacija političkog sustava bit će ključna za ekonomski rast.
Irak
Irak je prošao kroz teška vremena nakon pada režima Sadama Huseina 2003. godine. Suočen je s ekonomskim izazovima, ali postoji napredak. Privatizacija i strani investitori su igrali važnu ulogu u ekonomskom oporavku. Ipak, neokonfliktni sukobi i korupcija ostaju veliki problemi.
Irak je jedna od najnaftovitijih zemalja svijeta, s naftnim prihodima koji čine 99% izvoza. Ekonomija je 2022. godine porasla za 8.7% zbog porasta proizvodnje nafte. Unatoč tome, ekonomija je i dalje pogođena strukturnim problemima, korupcijom i političkom nestabilnošću.
Utjecaj stranih sila i CIA
Strane sile često podržavaju diktatore kako bi osigurale svoje interese, bilo da se radi o političkoj stabilnosti, ekonomskim resursima ili geopolitičkoj strategiji. Ovi diktatori često vladaju autoritarnim metodama, što može dovesti do represije i kršenja ljudskih prava. Kada diktatori više ne služe interesima stranih sila ili postanu previše nepredvidivi, te iste sile mogu podržati njihovo svrgavanje, što može uključivati vojne intervencije, sankcije ili podršku opozicionim grupama. Nažalost, ovo često vodi do političkog vakuuma i građanskih sukoba.
Nakon svrgavanja diktatora, strane kompanije često ulaze u zemlju kako bi iskoristile prirodne resurse. To često uključuje eksploataciju nafte, minerala i drugih vrijednih resursa, često na štetu lokalnog stanovništva koje ostaje u siromaštvu. Lokalno stanovništvo često ostaje u teškim uvjetima, suočeno s ekonomskom nesigurnošću, političkom nestabilnošću i nedostatkom osnovnih usluga. Oporavak može biti dugotrajan i težak, a mnoge zemlje se suočavaju s trajnim posljedicama ovih intervencija.
Primjeri u svijetu:
Iran (1953): CIA je pomogla u svrgavanju premijera Mohammada Mossadegha i postavljanju šaha, što je dovelo do decenija autoritarne vladavine
Čile (1973): SAD su podržale vojni puč protiv predsjednika Salvadora Allendea, što je dovelo do diktature Augusta Pinocheta
Irak (2003): Invazija predvođena SAD-om svrgnula je Sadama Huseina, ali je zemlja ostala u kaosu sa dugotrajnim sukobima i ekonomskim problemima.
Utjecaj crkve i vjere nakon pada diktatorskih režima
Libija
Nakon pada Gaddafija, situacija za kršćane u Libiji je postala vrlo opasna. Radikalne islamske grupe su često napadale kršćane, a situacija je dodatno pogoršana političkom nestabilnošću. Kršćani se često suočavaju s diskriminacijom, progonom i nasiljem. Mnogi su prisiljeni napustiti zemlju zbog svoje sigurnosti.
Egipat
Nakon pada Mubaraka, Egipat je suočen s povećanim napadima na kršćane. Radikalne islamske grupe, poput ISIS-a, često napadaju kršćanske zajednice, što dovodi do masovnog raseljenja i stradanja.
Irak
Nakon pada Sadama Huseina, ekonomski izazovi i politička nestabilnost i dalje su veliki problemi. Privatizacija i strani investitori su važni za ekonomski oporavak, ali neokonfliktni sukobi i korupcija ostaju problemi. Broj raseljenih lica i humanitarne potrebe su visoke, ali postoji nada za oporavak kroz investicije u infrastrukturu i regionalnu stabilnost.
Sirija
Građanski rat u Siriji doveo je do teških gubitaka i masovnog raseljenja, uključujući i kršćane. Radikalne islamske grupe često napadaju kršćanske zajednice, što dodatno pogoršava situaciju za vjernike.
Povećanje religijske polarizacije – razlozi
Nakon pada diktatorskih režima, potisnute tenzije često izbijaju na površinu, dovodeći do polarizacije i sukoba. Ekstremističke grupe koriste period nestabilnosti da prošire svoj utjecaj, koristeći religijske razlike za regrutovanje pristalica i destabilizaciju situacije. Nedostatak snažnih institucija, koje bi mogle posredovati u sukobima i promovirati mir, dodatno povećava polarizaciju. Strane sile često imaju svoje interese u regiji i mogu podržavati određene religijske ili etničke grupe, što dodatno pogoršava polarizaciju i sukobe.
Sve ove zemlje imaju bogate prirodne resurse, što ih čini strateški važnim za globalne sile. Sirija posjeduje značajne rezerve nafte i prirodnog plina, dok Bolivija obiluje litijumom, prirodnim plinom, srebrom, cinkom, olovom, kositarom, zlatom i bakrom. Irak je također bogat naftom, kao i Libija, koja je nadaleko poznata po svojim naftnim resursima. Afganistan je izuzetno bogat raznovrsnim mineralima, uključujući litijum, bakar, zlato i druge rijetke metale. Egipat ima naftu, prirodni plin i fosfate kao ključne prirodne resurse, dok je Čile poznat po velikim rezervama bakra i litijuma.
Nije realno očekivati da će većina sirijskih izbjeglica stajati u redovima za povratak u svoju domovinu. Mnogi su već izgradili nove živote u Europi, prilagodili se novim sredinama i teško je zamisliti da će se vratiti u zemlju koja je još uvijek pogođena sukobima, političkom nestabilnošću i teškim ekonomskim uvjetima života.
Ako uzmemo u obzir da je populacija Afganistana 2001. godine bila oko 26 millijuna, tada možemo izračunati postotak povratka izbjeglica. Ovo znači da je otprilike 23.8% populacije Afganistana 2001. godine činilo povratnike izbjeglice. Procjenjujem da će se manje od 20% izbjeglica vratiti nazad u Siriju.
“Mir nije samo odsutnost rata, nego i stanje duha. Trajan mir može se postići jedino kroz razumijevanje i uvažavanje.” — Dalaj Lama.
Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu