Priča o ljubavi dvoje mladih glazbenika, članova velikoga orkestra koja je bila prava, iskrena i velika.
Blaga svjetlost jesenjega predvečerja razlijeva se po sobi. Nekoliko nestašnih zraka poigrava se na policama starinskoga ormara, na kutiji tamno crvene boje i otvorenoj
knjizi pokraj nje. Pogleda li se pobliže, vidjet će se da je to album sa starim izblijedjelim slikama.
U naslonjaču, poprilično izlizanih pozlaćenih šara, ugodno zavaljena sjedi Marija. Jedna zraka se poigrava s njezinom srebrenom kosom, da bi, razigrana i nestašna, prišla i na stare, smežurane ruke, koje se poput umornih ptica odmaraju u krilu, i pomilovala ih. Ispod dugih, injem godina posutih trepavica, klizi sjajna kaplja i polako traži mjesto u nekoj od bora na nekada mladom i lijepom licu. I sada je na svoj način lijepo jer godine su na njemu ispisale blagost i milinu, neku mirnu i spokojnu opuštenost čija kruna je osmjeh na napola otvorenim i još uvijek svježim usnama.
Ma koliko se trudila, razigrana zraka nije narušila blaženi mir u koji je Marija utonula. Ništa ga ne bi narušiti moglo jer to su trenutci samo njezini, kojima se ona, kao po obredu, svakoga dana, godinama predaje, koji je odnose tamo gdje je sudbina pustila nije, a ona nije našla ni snage ni volje da se bori sa vjetrenjačama koje život kroje. U tim trenutcima ona se vrati na mjesto gdje su joj dio srca i sva duša ostali.
Ponovo osjeti poznate mirise, pomiluju je poznate boje, razvesele dragi zvuci. Zvuci pomiješani s razdraganim glasovima, čija se jeka gubi negdje na kraju velike dvorane. Osjeti i nježni, lagani dodir ruke na svojem ramenu i dragi, poznati miris koji nikada zaboravila nije. Druga ruka nježno je uhvati pod ruku i povuče van iz dvorane. Na svjetlo, na svjež zrak, u sjenu lipa koje opojno mirišu i pjesmu ptica koje se životu raduju.
Polako, ujednačenim koracima idu i ne govore. Samo gledaju i slušaju, a iz daljine dopire šum koji kao da ih zove k sebi.
Šume dvije rijeke, jedna tek stigla na cilj, a druga, široka i moćna, dočekala je nježnim valovima, kao da je grli zagrljajem koji neće prestati. I neće jer se pridošla rijeka kao nevjesta utopila u zagrljaju dragana svoga i zajedno nastavljaju put do mora koje ne zovu plavo nego Crno. Tko zna zašto Crno? Rijeke koje zagrljene k njemu hrle za ime njegovo ne haju, sjedinjene i sretne žure da u njemu beskrajni mir i spokoj nađu.
Dvoje mladih, nošeno nekom unutrašnjom snagom prema mjestu koje je samo njihovo obilo, još uvijek u tišini koračaju. Kad stigoše do male klupe u sjeni bokora procvalih ruža, sjedoše i samo blaženi izraz na licima odavao je da su na cilj dospjeli. Prsti se tražili i spleli, naslonjeni jedno na drugo gledaju susret dviju rijeka, zagrljaj koji vječnim postade.
Za njih kao da je vrijeme stalo, kao da su se i oni željni vječite blizine sa rijekama stopiti htjeli. Tišinu, koja ih je obavijala, prekidao je samo šum vode, a onda i jedna golubica koja je, dozivajući goluba, i njih podsjetila da je vrijeme da se kući ide. Nešto su tiho šaputali i onda žurnim koracima otišli svatko na svoju stranu. Ni slutili nisu da će uskoro svatko svojim putem zakoračiti. Putem koji nisu izabrali oni nego netko moćan, a nevidljiv, što sudbine ljudske kroji.
Taj netko ima različita imena i različita lica. Nekad je vjera, drugi put običaj i tradicija, a najčešće sve što čini jedan narod i sve ono što ga od drugoga razlikuje i te razlike ponekad su tako velike da ih ni najsnažnija ljubav pobijediti ne može.
A ljubav dvoje mladih glazbenika članova velikoga orkestra bila je prava, iskrena i velika. Voljeli su oni jedno drugo, voljeli glazbu kojoj su se nesebično predavali, koja ih je nosila u čarobni svijet ljepote i dobrote. Nisu ni pomislili da postoji nešto što bi tu ljubav, taj sklad i ljepotu narušiti moglo. A bilo je nešto jače od svega što su oni poznavali i voljeli, nešto što vjekovima od ljudi zvijeri čini, što život mrvi i gazi, pali i žari. To nešto bio je rat. Rat koji je gluh za nježne zvuke violine, koji ne osjeća miris jorgovana i ne čuje pjesmu ptica. On samo čuje pucnjavu i jauke, osjeća miris dima i dah smrti.
Mladi glazbenik je svoju violinu zamijenio puškom. I ona je bila glatka i sjajna ali nije disala ljepotom kao violina, nego je sijala smrt. Djevojka, koja je ostala sama na klupi pokraj dviju rijeka, trudila se da razumije okrutnost onoga što se dešava ali joj nije uspijevalo. Utjehu joj je pružala violina. Kada je svirala njihove najdraže skladbe, činilo joj se da je njezin dragi čuje.
Neman rata se najela i vatre i smrti, umorila se od razaranja i sijanja zla i završila. Marija je čekala da se njezin Marko vrati. A njega nije bilo. Govorilo se da je u logoru. Kad su iz logora svi podolazili, rečeno joj je da se Marko broji među nestale. I tako je ostalo.
Prošao joj je skoro sav život u čekanju da sazna gdje je nestao, da možda netko tko zna, a neće da kaže, otkrije istinu o njezinom Marku, ma kako bolna istina bila. Ostala joj je Markova violina. Svoju je poklonila jednoj nadarenoj djevojčici, a ova Markova je kao dobri duh sa njom dijelila sve trenutke.
U sobu se spustila tama. Samo su se vidjeli obrisi predmeta. Tišinu je prekinuo nečiji preglasno navijen radio. Bila je skladba u kojoj je prednjačila violina. Marija se prenula. Polako je ustala iz naslonjača, istegnutih ruku došla do prekidača na zidu i mliječna svjetlost je okupala sobu. Protrljavši oči osmjehnula se i skoro mladalačkim korakom uputila prema ormaru. Uzela je tamno crvenu kutiju, pomilovala je i otvorila. U njoj je bila violina, dragi predmet Markove ljubavi. Nježno ju je pomilovala, svaku strunu posebno pogladila, gudalo prislonila usnama u nekom samo njoj znanom poljupcu. Poljupcu kojega je poslala tamo gdje su “nestali” ostali. Poljupcu kojim je molila i sudbinu i Boga da joj pomognu i da dok je živa sazna nešto više o svojoj jedinoj ljubavi.
Ispravila se namjestila violinu i počela svirati. Sobu su ispunili nježni zvuci. Violina je jecala i stopila se sa Marijinom tugom, čežnjom, uspomenama i nadama. Drhtale su strune pod dodirima gudala kao što drhti mlado zaljubljeno tijelo kada ga dotakne najdraža ruka. Slali su Marijino srce i Markova violina zvuke pune miline, vjere u ljepotu i dobrotu, svima. I onima što možda znaju pa ne otkrivaju gdje su “nestali”, i onima što puštaju sa lanca i hrane zvijer koja se rat zove, a i onima koji kao ona i Marko zagrljeni šeću, sviraju u svoje violine, vole se i životu raduju.
Svima njima Marijina duša i Markova violina skoro svaki dan poručuju da su ljubav i dobrota od svakoga zla jače. Da zvuci violine do srca sežu i u njemu plemenitost bude. Da još uvijek ima nade za svijet u kojem će ljubav cvasti i dobrotu rađati a violine nikada tužne skladbe svirati neće.