Od začeća pa do smrti čovjek je nagrađivan darovima, stoga nije strano očekivati darove. Samo naše rođenje dar je dragoga Boga našim roditeljima, dar je nama samima i ljudima koji nas okružuju.
Nažalost, dar i darivanje podložno je krivoj percepciji, kao i zlouporabi koju lako i često koristimo zanemarujući utjecaj negativnog kojem vrijeme ne znači ništa te s vremenom oblikuje naše navike, navodeći nas da živimo negativnim načinom života i, pritom, stvaramo krizu vjere i morala.
Prečesto zaboravljamo smisao onog što je pa tako i Božića, kojeg željno iščekujemo svrstavajući ga u modernu gladijatorsku arenu u kojoj je bitno istaknuti što veći broj lampica, istaknuti što ljepše ukrase, a ako se pod božićno drvo stavljaju darovi, nužno nam je nadjačati druge s ciljem postizanja bitnosti u nebitnome.
Zaokupljeni nebitnim, svoj dom, umjesto toplinom vjere, ljubavi i suosjećajnosti, pretvorismo u arenu gluposti gdje masom hrane i pića ohladismo naš dom. Dar razuma kao da je loše umotan, a suosjećajnost kao da je pokvarena roba pa nam je nebitno što drugi gladuju, vjerujući kako će naši grijesi biti oprošteni pokajanjem, zanemarujući iskrenost u pokajanju i čvrstu odluku da više nećemo griješiti.
Iščekivanje, nada, budnost i čežnja osnovni su dio vjernika koji srcem iščekuje rođenje Sina Božjeg. Imamo li u sebi navedeno?
Nužno je zapitati se pripravljamo li put Gospodnji i na koji način? Nužno je očistiti svoje srce od svega što prijeći da mir Kristov zavlada u nama.
Nužno je ne glumiti, već živjeti život vjernika.