I DOĐE KATKAD NEKO CRNO VRIJEME

I DOĐE KATKAD NEKO CRNO VRIJEME

I dođe katkad neko crno vrijeme
Kada sve riječi postaju prazne i nijeme…
Tuga se nadvila nad naš grad
I što reći svojoj djeci sad???

Pusti tako nečastivi svoje prljave pipke
Među nevinu dječicu i njihovu učiteljicu,
A trebao je to biti samo jedan običan dan,
Veseo, predblagdanski, razigran…

Proli se krv, bolni se prolomiše krici,
Začuše se jauci i očajni uzvici…
Suza gorka iz dječjih očiju pade,
Nakon svega, težak muk nastade…

Zakazali jesmo i tu nema priče
I nitko reći ne smije da ga se “ne tiče”…
Kao društvo, susjedi, institucije,
Svi padamo na ispitu evolucije…

Plače cijela zemlja, tuguje moje Prečko,
Na drugi, bolji svijet, ode jedan mali dečko…
Što reći obitelji u ovom bolnom trenutku,
Po kojem se ravnati sada valja naputku.??

Pogledaj nekad bolje u dušu bližnjega svoga,
Pomoć i utjehu zatraži od Svevišnjeg Boga…
A ti Anđele snivaj miran sanak svoj,
Neka ti duša čista u nebu nađe spokoj!