Koliko se tragedija mora dogoditi, da bismo shvatili da nismo dobri i da se moramo mijenjati za vlastito i za opće dobro.
Velika tragedija šokom izvlači naciju iz vlastitog komoditeta.
Danas će gotovo svi slušati, no pitanje je hoće li i čuti i hoće li razmišljati.
Kada se umanje oni koji su nezadovoljni jer im je prekinuta zabava, oni koji su ostali bez domjenka, kada se umanje oni koji ne čuju i oni koji ne razmišljaju, ostajete Vi koji upravo sada i koji ćete i sutra razmišljati o uzroku i posljedicama nasilničkog stila života kojeg živimo.
Kada se priča o nenasilju, povećanju tolerancije, uvažavanju drugačijih, općenito o razvoju kulture mira, ljudi su pasivni, čak se dio njih i ruga s temom MIR.
Pitam se koliko se tragedija mora dogoditi, da bismo shvatili da nismo dobri i da se moramo mijenjati za vlastito i za opće dobro.
Bezbroj je škola na kojima su natpisi: “Škola s nultom tolerancijom na nasilje”.
Gospodo, to je čista laž.
Škole su pune nasilja, odnosno djeca su iznimno vulgarna, zlostavljački/nasilnički nastrojena.
„Facebook ratnici” neumorno komuniciraju uvredama, prijetnjama /nasiljem.
Čak i dio boraca za ljudska prava daje si za pravo da se bori za ljudska prava nasiljem.
Političari su statusom imuniteta i pozicija moći uvjerili i sebe i masu da su lišeni odgovornosti za sva svoja (ne)djela pa je u njihovoj međusobnoj komunikaciji nasilje postalo standard.
Nužno je istaknuti da su oni odraz nacije.
Nužno je istaknuti ISTINU: Toliko dugo živimo nasilničkim stilom života da nam je to postalo normalno i više ne reagiramo, dok se ne dogodi velika tragedija. A kada se dogodi velika tragedija, budemo šokirani, tužni i djelomično zabrinuti, maksimalno tjedan dana i onda sve ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo.
NUŽNO je u odgoj i obrazovanje uvrstiti ozbiljan program razvoja kulture mira.
NUŽNO je da svaki pojedinac primarno počne pozitivno razmišljati i pozitivno djelovati.
NUŽNO je da prihvatimo istinu: živimo nasilničkim stilom života, a tragedije su posljedice istog.
Mir s Vama!