A ruku dragu tvoju, tvoj zagrljaj i miris duše tvoje utkala sam u svaki svoj trenutak, sat i dan…
Tvoja ruka. Mekša od usnulog lišća mladosti naše. Mirisnija od uvenulih trava s rascvjetane livade naših nada. Nježnija od krila šarenog leptira naših šetnji razdraganih. Tvoj dlan na mom licu. I suza. Moja suza radosnica, blagoslovljena susretom. Suza tvoja u susret mojoj pohrlila. Spojile se u jednu. Suzu radosti s gorkim okusom skorog rastanka.
Malo više od desetak tisuća sekundi vrijeme nam poklonilo. U njih smještamo, gnijezdimo, ostavljamo pola vijeka. Pola vijeka života naših što prođe bez topline ruke, mirisa kose, uzdaha duše i drhtaja koji govori više od riječi. Prođe u savijanju gnijezda i brizi za ptiće koji nisu bili moji i tvoji, a bili su naši. Poletjeli su iz gnijezda što ga spletosmo svatko na svoji strani, ljubavlju grijasmo, hranjismo ih brižno da uzmognu poletjeti i životu se radovati. S onim drugim što nam ga sudbina namijeni, rađasmo i građasmo, stvarasmo i sazrijevasmo. I tako pola vijeka prođe.
Negdje duboko u nama, na samom dnu postojanja našega, sakrio se nježni cvijetak naše ljubavi. Prve, najljepše, nezaboravne. I dok je naša barka plovila nošena vjetrom planova, obaveza, želja i ljubavi, one druge čije plodove gajismo, skriveni cvijetak se razrastao, cvijet nezaboravak postao. Čekao i vjerovao da će doći trenutak kada će nam ponovo zamirisati, a mi miris njegov prepoznati.
Prolazile su godine, ptići odletjeli, gnijezda naša se hladiti počela. Ono što drugom ljubavlju zovu polako u naviku prelazilo, sjaj i toplinu gubilo. A nezaboravak mirisao, miris mu sve zanosniji bivao i nestrpljivo čekao trenutak kad će netko od nas dvoje miris prepoznati, nezaboravak pomirisati, možda pomilovati.
Mnoge su pjesme o ljubavi prvoj ispjevane. Ponekad se čini da ona najčešće prestaje, naizgled nestaje da bi pjesnici i glazbenici inspiraciju imali. A kroz pjesmu, kroz riječ i zvuk ponovno oživi, zamiriše još ljepša, još zanosnija. Glazba i poezija su sestre. Ruku pod ruku kroz život idu, ljepotu i dobrotu šire, tugu blaže i trenutke zanosa daruju. I nama darovaše te tisuće sekundi u koje se naša mladost vratila, iz kojih je sadašnjost iščezla, a mi očarani darom prepustismo se sreći, zaboravismo sve ono što nas dijeli kao da će te sekunde potrajati vječno.
Znali smo da hoće. Zaključali smo ih u uspomenu i ponijeli sa sobom kao najdragocjeniji dar. Ona blistava zajednička suza u najljepšu dugu se pretvorila. Po njoj se pozdravljamo. U njezinim bojama pronalazimo boje mladosti naše.
A ruku dragu tvoju, tvoj zagrljaj i miris duše tvoje utkala sam u svaki svoj trenutak, sat i dan. Znam da si i ti isti dar sa sobom ponio. To je ono što nas veže, jače od sudbine, od istoka i zapada koji nas rastaviše. Jače od tradicije i svih onih spona koje nismo mogli pokidati da bi od nastale pređe nešto novo, svoje satkali.
A tama koja ti je pomračila dan ne može pomračiti sjaj uspomene, snagu ljubavi, ljepotu onih poklonjenih sekundi. Ja sam tvoje svjetlo, uzdahom i riječima uz tebe sam i snagu ti dajem. A ti znaš da smo rijeka i more. Rijeka do mora uvijek put nađe. A more čeka, beskrajno, ljubavi puno, prigrli je kad umorna na cilj stigne.
Snagu mi daju uspomene na tvoju dragu ruku suzom radosnicom i onom drugom kroz koju je prokapala tuga, polivenu. Na mekanoj uspomeni sanjam. San je lijek i nada i vjera. Ako nam ovaj život ni jednu zajedničku sekundu više ne pokloni, ostaje nam duga. Duga naše ljubavi sjajna i trajna. Njezine prekrasne boje boje su mladosti moje i tvoje. Boje ljubavi koju u srcu nosimo i koja cvijetom nezaboravkom miriše. Sretni smo jer smo naučili miris njegov prepoznati, uživati u njemu i čuvati ga.