Tri srca je ona spojila u jedno; srce neizmjerne ljubavi, srce uspomena i srce posebne, samo njene sreće.
Koračala je teškim, staračkim korakom po poljskom putu prekrivenom debelim slojem prašine. Za njom je ostajao trag njenih patika i rupice od štapa koji joj je već godinama oslonac.
Zrak je treperio pun mirisa bilja koje je raslo pokraj puta, neko je cvalo, a neko već njihalo čahurice sa zrelim sjemenom. Šuštanje lišća visokog kukuruza uljuljkivalo ju je u stanje nalik snu. Opijena mirisom, šumovima i milovanjem blagog vjetra što dopiraše iz obližnje šume, vratila se skoro četiri desetljeća unatrag.
I tada je koračala ovim istim putem, na ovakav isti dan, opijala se istim mirisima i milovali su je isti zvuci. Bila je bosa, mlade vitke noge i lijepa stopala uranjaše u prašinu skoro do gležnjeva. Držala se za ruku s lijepim mladićem, obuvenim u cipele po zadnjoj modi, obučenim u ukusno odijelo na kojem su se vidjeli tragovi prašine. Saginjao se k njoj, jednom rukom je sve čvršće grlio oko struka, a druga, u njezinoj ispreplela se prstima kao da se nikada rasplesti neće. Koračali su šuteći on i ona, njegova mala djevojka što izabra vratiti se na selo, a on još ne shvaća da je to kraj jednog lijepog razdoblja, što ga zajedno u velikom gradu proživješe.
I dok su tako bili zabavljeni svatko svojim mislima, skoro opijeni ljepotom oko sebe i tugom rastanka u sebi, došli su do šume. Dočekala ih je svojim hladom, svojim mirom koji je cvrkut ptica samo čarobnijim činio. Kao u transu ustaviše se pod velikim hrastom čija krošnja sezaše visoko u nebesko plavetnilo.
Još uvijek prepletenih prstiju, kao dva umorna putnika, nasloniše se na hrapavu, svježu koru njegovog debla. A on, ponosni div, zašumi lišćem i kao da ih pozva da se opuste, da na njegovoj snazi ostave svoju tugu i muku. Blagodarna hladovina i poput opojne glazbe šum krošnje u njihova srca mir unesoše. Spokojni se nasloniše udobnije i zatvorenih očiju upijaše mir i blagoslov drveta koje vjekovima toplinu i snagu sabire i sada je i njima daje.
Krik neke grabljivice iz dubine šume prenu je iz sanjarenja i ubrza joj drhtavi korak. Vidje da je već stigla na rub šume i kao da se priprema za poseban susret, na kratko se zaustavi. Pažljivo otrese prašinu s odjeće, popravi sijede pramenove s kojima se poigravaše lahor, namjesti naočale i uspravna, ponosna, krenu u šumski mir i hladovinu. Na licu joj sjaji osmijeh radosti bliskom susretu, a korak postade žustriji.
Ubrzo stiže do ogromnog hrasta, nasloni štap na njegovo deblo i drhtavim, nestrpljivim prstima poče nešto tražiti po njegovoj kori. Sva se unijela u traženje, milovala dio po dio kore i pažljivo ga osvajala. A onda prsti se ustaviše za trenutak, s oba dlana pokri koru a niz obraze joj polako počeše da klize dvije tople, blistave suze. Iz grudi se otkinu uzdah olakšanja, radosti pomiješane s čežnjom, a glasom punim uspomena grcaše – Još si tu, još si tu!
Dugo je trajao taj poput vjerskog obreda, susret. Prsti su se grčili i pružali, dlanovi poklapali površinu, da bi se onda kao u molitvi sklopili i uzdignuli prema krošnji, prema beskrajnoj modrini. A onda, kao da se umorila, naslonila se na divovsko stablo a iznad njene glave moglo se vidjeti davno u koru urezano, skoro zaraslo, SRCE. U njemu su nekada bila urezana i slova, ali se više nisu vidjela, urasla su u stablo, postala dio njegove snage i veličine i zauvijek ostala u njemu.
Odmarala se zatvorenih očiju i ponovo utonula u uspomene. Vidjela je dragu ruku kako u koru hrasta urezuje veliko srce i u njega upisuje njihova imena. Vidjela je sjaj u očima i blagu sjenku tuge na licu i suzu, koja nikako da se otkine, da s uzdahom olakša bol rastanka. Čula je kako šumski mir para zvižduk lokomotive što ih oboje vrati u stvarnost. A onda dugo, dugo, ništa nije vidjela, ništa čula. Osjetila je samo gorki okus suze koja se je njenom dragom konačno otkinula i pala joj na lice. Osjetila prazninu oko struka i prste koji su sami od sebe počeli milovati srce, a on je otišao zauvijek.
Iz sanjarenja ju prenu cvrkut u obližnjem grmu. Po tko zna koji put (ovaj obred i pohod obavlja svake godine) popravi odjeću na sebi, poravna kosu, obrisa suzu, uze štap i uputi se natrag stazom kojom je i došla. Na usnama joj titra osmijeh sreće, svaka crta lica kao da blista, obasjana unutrašnjim žarom i radošću susreta. Korak joj sigurniji, žustriji. Nešto tiho, skoro u sebi, pjevuši. Melodija puna dubine, natopljena uspomenama, lepršava od ljubavi.
Pjevajući, odmiče putem prema selu. Kao na krilima, sudeći po sigurnom koraku, reklo bi se da joj štap i ne treba. Snagu su joj ulila tri srca. Jedno, što mu sudbina odredi da samo ostane, drugo koje nekada davno kucaše, a ona vjeruje i osjeća, da i danas za nju kuca i treće, ono veliko i jako srce u kori ponosnog hrasta, koje će vječno podsjećati na njihovu ljubav. Ta tri srca je ona spojila u jedno, srce neizmjerne ljubavi, srce uspomena i srce posebne, samo njene sreće.
Kad god joj vjetar iz daljine pomiluje staračko lice, kad se šum hrastove krošnje i cvrkut ptica sliju u simfoniju sjećanja, ona je sretna. Sretna zbog prve ljubavi, vječne, najjače i najljepše i spoznaje da srca, dokle god kucaju, kucaju u ritmu prve i jedine prave ljubavi.
Milujući hrastovu koru i srce u njoj izrezano, ona miluje sve ono lijepo i nezaboravno u mladosti svojoj, svoju jedinu pravu ljubav i čuje dragi glas kako joj govori – Srce moje.