Eto, prošao i Božić. Mogu se čuti riječi oko nas koje potvrđuju slušatelji klimajući glavama, uzdišući kao da su doživjeli olakšanje.
Iako odgojeni kršćanskim duhom, primivši sve svete sakramente, iako su desetljećima „slušali” riječi naših uzoritih svećenika, iako se tjednima radujemo i iščekujemo rođenje Isusa, danas, kad se spojilo božansko s ljudskim, nama kao da je sve u blještavilu ukrasa, domjenaka i lažnog prikaza.
Potrebno je biti iskren prema sebi samome i prema drugima, kao što je potrebno razmišljati i poticati druge na razmišljanje. Naše nerazmišljanje, odnosno nerazgovaranje sa samim sobom i s dragim Bogom vodi nas ka zlu.
„…i Riječ bijaše Bog” – izrekao je sv. Ivan govoreći nam da je i sâm Bog razgovarao sâm sa sobom. Govoreći o Bogu govorimo o tri božanske osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Dakle, u sebi razgovara, nije osamljen. I mi smo pozvani na razgovor sa samim sobom.
Nažalost, bojimo se razgovarati sa samim sobom jer tad smo najiskreniji. Razgovarajući sami sa sobom otvaramo pitanja tko smo, što činimo, jesmo li dobri, imamo li misiju na ovome svijetu. Puno je pitanja koje u našem unutarnjem razgovoru provociraju našu savjest i koje nas vode u duboka promišljanja. Razgovor sa samim sobom vodi nas do istine, istine koja nas oslobađa. Oslobođenje je jednostavno, no nije lako pa nam se događa da idemo linijom manjeg otpora bježeći sami od sebe. Gledajući oko nas, sve češće možemo vidjeti kako se ljudi „isključuju”, postaju hladni, površni, sve češće licemjerni.
I sami postavimo pitanja: – Što se događa? Zašto se ljudi otuđuju sami od sebe?
Postavljajući si navedena pitanja (ponekad) potvrđujemo da razmišljamo, no očito je da razmišljamo (površno) o posljedicama, no ne i o uzroku problema. Težeći rješenju, odnosno oslobođenju, potrebno je vratiti se na početak. U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše Bog.
Bog koji razgovara sa sobom, Bog koji razgovara s nama.
Razgovarajmo sami sa sobom. Razgovarajmo s Bogom.