Dana 14. prosinca 2024., u katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću, svečano je zaređen novi gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo. U razgovoru s Marijom Ružić, govori nam o svom duhovnom putu, izazovima koji prate biskupsku službu, viziji razvoja biskupije te važnosti povezivanja s hrvatskim iseljeništvom.
Na početku razgovora, Marija je izrazila zahvalnost i poštovanje mons. Medi na prihvaćanju poziva i odluci da preuzme časnu i odgovornu službu vođenja Gospićko-senjske biskupije te njegovu spremnost da podijeli svoje misli u ovom intervju.
Možete li nam reći o svom svećeničkom putu i kako ste osjetili Isusov poziv za služenje Katoličkoj crkvi?
Još kao dječak, nakon završetka osmog razreda, odlučio sam otići u sjemenište. Godine 1987. otišao sam u sjemenište u Zagreb kod franjevaca trećoredaca glagoljaša, gdje sam započeo svoje srednjoškolsko obrazovanje u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji. Po završetku srednje škole, proveo sam godinu dana u novicijatu, u vrijeme kada je započeo Domovinski rat od 1991. do 1992. godine. Teološko obrazovanje nastavio sam 1992. godine upisavši Katolički bogoslovni fakultet. Dakle, to je formacija koja je bila do svećeništva, kada sam 1998. godine zaređen.
Kako sam osjetio Isusov poziv? To je svakodnevni izazov – uvijek je to jedna vrsta borbe, preispitivanja, jesam li ja za svećenički poziv ili ne. Tako da, to je trajalo i nikad tu čovjek ne može biti načisto sa sobom, da u potpunosti osjetiš ono, Isus me zove i ja sam za to. To je jedno jednostavno propitkivanje, kroz te različite krize i traženja, jednostavno dođe se do odgovora, ipak mene Isus zove, da postanem njegov svećenik i da kao svećenik djelujem u ovom svijetu.
„U najkraćim crtama, moj svećenički put označio je upravo traženje, propitkivanje i, na kraju, prihvaćanje Isusova poziva da budem njegov sluga Crkvi.¨
– mons. Marko Medo
Dolaskom u Gospićko-senjsku biskupiju, preuzeli ste čast, ali i težak križ na sebe. Što za Vas znači taj križ?
U završnom govoru na biskupskom ređenju, spomenuo sam da služba biskupska nije samo čast, ona je čast, ali je isto tako i odgovornost koju Bog stavlja pojedincu, evo konkretno meni, preuzimajući biti biskupom Gospićko-senjskim i u istinu osjećam da je to križ, križ u vremenu kojeg treba nositi dosljedno, uspravno, i biti uvijek povezan s Kristovim križem.
„Naši križevi, ako nisu povezani s Kristovim križem,
onda su često i besmisleni i nemaju onaj dublji smisao.“ mons. Marko Medo
Na Kalvariji imamo tri križa, u sredini Isusov križ i dva križa s desna i slijeva. S lijeva obično umjetnici prikazuju razbojnika u nekim tamnim bojama, on visi na križu, ali njegov pogled je usmjeren suprotno od Isusa Krista. Svi ti njegovi križevi su jednostavno besmisleni i ta njegova patnja je besmislena. Imamo desnog razbojnika, s desne strane njegov pogled je usmjeren prema Kristu i njegova patnja ima smisla zato što je usmjerena prema Kristu. Tako da, u tom svjetlu doživljavam i biskupsku službu. Osjećam odgovornost i teret ove službe, ali vjerujem da će me Božja pomoć voditi i da ću s Njegovom snagom odgovoriti na sve izazove u biskupiji.
U današnjim izazovima, s kojima se suočavaju ljudi, kako na vjerskom, tako i na svjetovnom planu, mnogi stanovnici naše biskupije nalaze se u teškoćama. Kako u tome svemu vidite ulogu Gospićko-senjske biskupije? Na koji način biskupija može pomoći ljudima da ponovno pronađu radost i nadu u svom životu?
Ovaj je jubilej koji smo započeli prije nekoliko dana, to je jubilej nade. Potrebno je u ovome svijetu nositi nadu koja ne razočarava, nadu koja dolazi od Isusa Krista. Često smo usmjereni na ovo vidljivo zemaljsko i usmjereni prema materijalnome. Kad zadobijemo to, vidimo zapravo da nas to ne može ispuniti i da to ne daje čovjeku onaj dublji smisao.
„Nada koju Krist donosi nije ono što svijet može ponuditi, niti ono što materijalno može ispuniti. U ovoj svetoj godini, Crkva može probuditi i očuvati tu nadu koja dolazi od Isusa Krista.“ mons. Marko Medo
Na području naše biskupije planiramo organizirati razne događaje, a posebnu pozornost posveti ćemo proslavi 25. obljetnice ustanovljenja Gospićko-senjske biskupije. Također, bit će prilika za hodočašća u Rim i na druga sveta mjesta. Uz navedeno, u našoj biskupiji postoji pet Crkvi koje su odabrane kao mjesta gdje se može dobiti potpuni oprost. Na ta sveta mjesta, naši vjernici će hodočastiti, a tijekom tih pohoda, posebno će se naglašavati Kristova nada i dublji smisao ljudskog postojanja.
Svjesni smo da je iseljavanje postalo značajni izazov, postoje naznake useljavanja, ali tendencija iseljavanja i dalje je prisutna. Ličko-senjska županija, kao i mnoge druge, ima dugu povijest iseljavanja. Imate li neku viziju o tome kako bismo mogli privući iseljenike da se vrate? Koje bi mjere mogle pomoći u njihovoj reintegraciji u našu zajednicu i društvo, kada se odluče ponovno useliti?
Crkva na te izazove nema neki mehanizam gdje bi mogla stvoriti mogućnost povratka. Crkva uvijek treba pozivati ljude da se vrate i također govoriti javno pred političkim, društvenim, gradskim i županijskim vlastima na razini cijele Hrvatske da je potrebno stvarati uvijete kako bi se ljudi mogli vratiti. Pogotovo moja biskupija, Gospićko-senjska kroz povijest je pogođena upravo tim iseljavanjem. Biskupija koja je od Krbavske bitke pa ovamo uvijek nekako bila na meti stradavanja gdje je vojnička čizma često gazila. Ono što Crkva može i što mi možemo kao biskupija podržati su obitelji, tamo gdje vidimo da možemo pomoći, to ćemo učiniti rado.
Nedavno smo na Udbini krstili peto dijete jedne obitelji, što je radostan događaj vrijedan javne podrške. Takvim obiteljima treba pružiti duhovnu i materijalnu pomoć.
Također, treba puno govoriti o duhovnoj dimenziji obitelji, a to je da budu otvorene za život, rađanje djece i podržavanje tih roditelja koji se odluče za život. Često se kaže da je zemlja onih koji po njoj hode i hodaju. Ako nas nema, uzalud sve to. Tako da, crkva tu svakako mora biti onaj proročki glas koji govori.
„Možemo imati lijepo izgrađenu Hrvatsku, ali ako nas nema,
ako mi umiremo, tada zemlja gubi smisao.¨ mons. Marko Medo
Svatko od nas ima svoj dio odgovornosti, uključujući crkvu, ali i svakog pojedinca. Također, važno je mijenjati potrošački mentalitet i shvatiti da sreća dolazi iz ljubavi i razumijevanja, a ne iz materijalnog obilja. Naviještajući, Crkva ima veliku ulogu u tome.
„Mi obično idemo za nekim bogatstvom, zaradom nekog novca, koji je zapravo jedna iluzija koju smo stvorili, kako ćemo biti sretni negdje drugdje, kako ćemo biti sretni s puno materijalnih sredstava, zapravo to je jedna iluzija koja je jedna velika varka za sve. „ mons. Marko Medo
Vaše rodno Livno i Bosna i Hercegovina nalaze se u sličnom položaju kao i Lika, odnosno cijela Hrvatska, jer se mnogi iseljavaju. Ono što vidim kao razliku između nas Ličana i vas Livnjaka jest da ste vi više zajedno, da je bolja sinergija među vama. Stručnjaci često ističu da se mentalitet gleda horizontalno, kroz međusobne odnose. Pa, hoćete li uspjeti probuditi tu snagu zajedništva u Lici? Na koji način planirate graditi veze?
Postoji mnogo sličnosti između Livna i Like – planine, s jedne strane Dinare, s druge strane Velebit, te ravnice, kao i slični vremenski uvjeti i zime. Ono što sam primijetio u ova dva, tri tjedna koliko sam ovdje, jest da su ljudi izuzetno otvoreni i srdačni, mene su tako lijepo primili. U Ličanima prepoznajem ljude iz moga Livanjskog kraja, gdje su ljudi otvoreni, vole vjeru, vole crkvu, vole svećenike, vole biskupa. Stvarno ne vidim puno razlika.
Što se tiče povezanosti Livnjaka, teško je reći jesmo li možda više povezani od drugih, no jedno je sigurno – Livnjaci i Ličani su prisutni diljem svijeta. Susretao sam ljude iz svog kraja i Like širom svijeta, od Australije do Amerike, i uvijek bi se javili i s njima bi rado komunicirao. Čini se da iako su naše sudbine različite, dijelimo iste puteve.
Dolaskom u Gospićko-senjsku biskupiju, na lijep način povezali ste Livnjake, što je kasnije preraslo u humanitarni čin za dobrobit „Kruha svetog Ante“.
Tamošnja sirotinja, koja je cijeli život radila daleko od doma kako bi zaradila, uvijek bi donijela svoju zaradu i uložila u izgradnju kuća i prehranu obitelji, no nikada nisu zaboravili dati za Crkvu, posebice za „Kruh svetog Ante“. To čine neprestano, dajući iznad svojih mogućnosti, jer za njih nema granica kada je u pitanju pomaganje drugima. Spremni su odreći se svega kako bi pomogli onima u potrebi.
Taj isti mentalitet primjećujem i ovdje, u Lici – ljudi su također spremni uložiti svoje vrijeme i resurse kako bi učinili nekog drugog sretnim.
Livno i Gospić, dva grada su koja su stradavala, i Livno je također uvijek bio negdje na međi, razmeđu tih borbi gdje su, recimo, samo jedne godine za vrijeme Drugog svjetskog rata, nekoliko vojski se različiti izmjenjivalo u području Livna, dakle, jednostavno, ljudi su nestali i stradavali s jedne i s druge strane, tako je također, i Gospić, dakle, sudbina nekako je slična, koja nas povezuje. Kako sam došao ovdje, prepoznao sam dobre ljude koji su me posjetili na moje Livno i sve ono što je dobro.
Često smatramo da je tuđa jabuka ljepša i slađa. Pojedinac nešto može, može puno, ali zajedno puno više možemo. Svakako, i ovim putem pozivam ljude na zajedništvo. Crkva je zapravo zajednica vjernika, to je definicija crkve. Da budemo jedna zajednica koja se brine jedni od drugima, jer jako je bitna pripadnost.
Jedan austrijski teolog, Zulehner, kaže, najprije se pripada, a zatim se vjeruje. Mislim da je jako bitna pripadnost zajednici vjernika, ali zajednici u kojoj će se čovjek osjećati ugodno i gdje će se osjećati prihvaćenim. Zapravo, to je ono bitno, možda i odgovor na prethodna pitanja. Potrebno je stvarati taka ozračja zajedništva u kojima kao zajednica doprinosimo nečemu ili toj zajednici, pogotovo kada su ljudi u problemima, bilo materijalnim ili drugim.
Kao što ste već sami spomenuli, ova dva tjedna u biskupiji prošla su nevjerojatno brzo, barem meni, a vjerujem i Vama. Kako vi, dakle, vidite budućnost i viziju naše biskupije? Kojim putem ćete je voditi? Imate li već konkretne ciljeve ili planove koje biste željeli ostvariti tijekom vašeg služenja u biskupiji?
Nemam neku viziju, sve me je jako brzo zateklo, gdje sam morao pripremiti se za čin ređenja. A do tog čina, do ređenja, puno toga je trebalo napraviti, ostaviti službu u Zagrebu, koju sam obnašao sve do 13. prosinca 2024., a već 14. prosinca 2024. sam zaređen za biskupa u Gospiću.
Puno sam razmišljao o tome što napraviti, kako doći ovdje i što učiniti. Izabran sam za biskupa, i sada osjećam odgovornost da nešto poduzmem. Ono što smatram važnim, barem u prvoj godini, jest da učim i upoznajem biskupiju. Smatram da bi bilo neozbiljno donositi odluke ili planove prije nego što potpuno razumijem specifičnosti biskupije. Planiram obići naše župe, susresti se s ljudima i pružiti podršku svećenicima. To će biti moj prvi korak. Također, želim raditi na duhovnim zvanjima, podržavati obitelji, da budu otvorene prema životu, moliti se za nova duhovna zvanja, da Gospodin pošalje nove svećenike. Isto tako, ulagati u kvalitetu svećenika, školovanja svećenika i bogoslova, da imamo što bolje i kvalitetnije svećenike te podržavati sve ono što je pozitivno. Potencijala ima od Udbine, Crkve svih hrvatskih mučenika, duhovnih centara koji su ovdje u području moje biskupije sve do svetišta. Biskupija ima potencijala, samo je potrebno osmišljavati na koji način pristupiti, da bude kvalitetnije i bolje, da ljudi hodočaste, da dolaze i da sva ta mjesta budu nekako mjesta gdje će ljudi rado doći. Sigurno puno ovisi o biskupu i svećenicima koji rade u biskupiji, da ljude privlače i da se tu događaju stvari. Onda kada to krene i kada ljudi budu tu dolazili rado, s tim će doći nove mogućnosti.
2. i 3. siječnja 2025. posjetio sam Ogulin, gdje sam obišao obitelji, što je prvi put da biskup sudjeluje u blagoslovu obitelji. Pitali su me zašto nisam došao ranije, jer kao biskup nisam imao priliku posjetiti Ogulin. Odlučio sam da ću doći, provesti dva dana s narodom, služiti Svetu misu i obilaziti obitelji kako bi bio prisutan u njihovim životima. Tu će se doroditi nešto, uvidjet ću što je potrebno tom narodu. Prvo idem jednostavno do tog konkretnog čovjeka, da vidim kako on živi, i onda Bog će mi sigurno dati nešto da prepoznam što je potrebno tom malom čovjeku, i tu će sigurno nastati različite ideje, projekti koje je potrebno realizirati. Mislim da je to put Crkve.
Ja ne mogu s visoka sjediti u kabinetu i uzeti projekte, pomiješati u epruvete neke sastojke koji će rješavati stvari. Nego, moram se spustiti kako bi vidio malog čovjeka, vidjeti zapravo kako on živi, možda nema što ni za jesti. Mislim da je jako bitno da biskup dođe kod njega i pita ga kako si proveo Božić, Novu godinu, kako živiš. Moram vidjeti kako on živi, kako on zapravo misli, u kakvim je uvjetima.
To je lijepo, jer slijedite put koji je Isus odabrao kada je došao na Zemlju. Kao i On, vi se približavate ljudima, obilazite ih i susrećete se s njihovim stvarnim potrebama, kako biste ih razumjeli i pomogli im. Kroz vašu prisutnost i blizinu, donosite im nadu i duhovnu utjehu, baš kao što je Isus činio, hodajući među ljudima i dijeleći njihov život.
Tako nekako, neki čak pitaju: „Kamo ćeš ti ići?“ Ja sam bio s vojskom po Afghanistanu, po pustinjama, tu su meni nastale mnoge stvari, poticaj kako biti blizak njima i kako im pomoći. Tako vjerujem da će biti isto, po ovoj sada mojoj Lici, dakle to je sada moj dom, to je moj drugo Livno, više nego Livno, jer ovdje ja sada i zadužen sam za moju biskupiju, ovo je zapravo sve ono što imam i želim se tu dati u potpunosti, živjeti maksimalno, davati se 24 sata. Dakle, nije to ono radno vrijeme od 8 sati, nego ja sam tu 24 sata otvoren za sve te izazove i sigurno ću biti tu s malim čovjekom jer sam tako navikao i to je moj put.
Vjerujem da će to biti prepoznato od ljudi. Iako je naša biskupija teritorijalno velika, siguran sam da ćete uspjeti okupiti zajednicu i povezati sve nas.
Meni to inače nije problem, jedno krene na drugo u istom danu. Kažu mi velika teritorijalno, ali sigurno da neće biti toga mjesta, sela koja kao biskup neću obići. Ja sam sebi zacrtao, to je moje obećanje, ja sam to prihvatio dakle i Bog me šalje tamo. Svaki zaseok, doći ću do tamo, u ovoj godini nastojat ću to sve napraviti. Možda je veliko obećanje, ali ja ću nastojati doći do svakoga mjesta i do tih ljudi, da vidim kako im je. Onda, nakon godinu dana, bit ću pametniji, cijelu svoju biskupiju nekako ću imati pred očima. Onda ću moći reći, evo, sad mogu nešto učiniti ili ovo je potrebno učiniti.
Lijepo, Bog hvala i neka vam je Bog na pomoći na putu. I evo za kraj, možete nam dati poruku za mlade, za iseljeništvo općenito?
Kako bi mi bilo drago da se naše mladi vrate, naši Ličani i svi Hrvati i Hrvatice koji su otišli po cijelom svijetu, od daleke Australije, Novog Zelanda, Amerike, do svih dijelova svijeta, da razmišljaju o povratku. Ovo je vaša domovina, ovo je naša domovina, gdje ste nam potrebni, pogotovo u ovim vremenima kad smo nekako sve slabiji ovdje i kad nas je sve manje, potrebna nam je vaša prisutnost. Ovdje možda nećete zarađivati koliko zarađujete u inozemstvu, ali ovo je vaša domovina i ovdje ćete se osjećati na svome. Tako da, sve vas pozivam kao vaš biskup da razmišljate o tome, da za početak razmišljate o posjeti domovine i biskupije, mjesta od kojeg ste otišli, da se za početak na taj način povezujemo, a onda i razmišljamo o vašem povratku kući, povratku u svoju domovinu. Suosjećam se s vama, imam pet ujaka u Australiji, koji su otišli prije pola stoljeća, koji ne razmišljaju o povratku, jer su tamo već i njihovi grobovi, djeca i unuci i znam da je to jako teško i osjetljivo pitanje, ali vi koji još niste u potpunosti u sebi donijeli takvu odluku, razmišljajte o odluci povratka, jer ovdje postoji mogućnost zarade, možda manje, ali ta zarada manje ne znači da ćete umanjiti sebe kao osobu, štoviše, otvorit ćete u vama čežnju, a to je čežnja pripadnosti svome narodu, ostvarivanju vaše pripadnosti i ostanka u domovini, gdje ste jako potrebni. Moja poruka vama je da mislimo na vas i vi mislite na nas, pogotovo u ovo Božićno i Novogodišnje vrijeme, da vam ova 2025. godina, koja je jubilarna, bude mogućnost dolaska i posjete Hrvatskoj i da bude poticaj, mogućnosti razmišljanja povratka u svoju domovinu.