Naš suradnik Zoran Korečić tijekom svog poslovnog putovanja u Indiju istražio je područje Gou gdje su svoj trag davno već ostavili Dubrovčani.
Nedavno, u prosincu prošle godine, imao sam priliku posjetiti Gou, bivšu portugalsku koloniju u jugozapadnom dijelu Indije.
Iako je moje putovanje u Indiju i Gou bilo prvenstveno poslovno jer je tvrtka koju zastupam za europsko tržište i zemlje ZND-a organizirala godišnji team building, imao sam dovoljno vremena za istraživanje Goe, jedne od četiri najmanje indijske države površine 3.702 km2, s gotovo 1,5 milijuna stanovnika, što je čini jednim od najnaseljenijih dijelova indijskog potkontinenta, s 380 st./km2.
Kao što je poznato još od Kolumbovih otkrića, želja Europljana bila je pronaći najkraći put do Indije, kako bi uspostavili nove trgovačke puteve i dobili mogućnost izravne jeftinije opskrbe egzotičnim začinima, koji su u to vrijeme bili skuplji od zlata.
Portugalci su vladali Goom od 16. stoljeća sve do 1961. godine, zadržavajući vlast čak i 14 godina, nakon ujedinjenja Indije 1947. kada su u kratkom ratu u nekoliko dana predali vlast Indiji, čija je vojska poslala svoje trupe u Gou na zahtjev lokalnog indijskog stanovništva, nakon što su portugalski kolonisti u nekoliko navrata krvavo ugušili demonstracije lokalnog stanovništva za ujedinjenje s Indijom tijekom 50ih godina prošlog stoljeća.
Zanimljivo da, uz engleski i portugalski, glavni jezik koji se koristi u Goi nije hindi, koje je kararakterističan za većubz ubduhskih država (28 saveznih država), već konkani – lokalni jezik karakterističan za Gou, tzv. zvan Goani. Zbog unutarnjih indijanskih migracija, danas više od 50% stanovništva Goe čine doseljenici iz drugih susjednih zemalja, pa se samim tim promijenio i vjerski sastav zemlje. Dok su do 1961. katolici činili većinu, danas se oko 30% stanovnika i dalje identificira kao katolici.
Sama činjenica da sam u trećem tjednu došašća bio u Indiji, 7.000 km udaljen od Hrvatske i svog doma, doživio sam osjećaj Adventskog duha, iako je bilo 35 ͦ C i gotovo tropsko vrijeme, ostavilo je ovo putovanje u meni nezaboravnu uspomenu.
Najljepši dio putovanja svakako je bio trenutak kad sam jedno prijepodne proveo u Staroj Goi, u Bazilici Rođenja Isusova, gdje su bile izložene relikvije svetog Franje Ksaverskog. Prikazanje relikvija sv. Franje Ksaverskog važan je događaj koji se održava svakih deset godina i privlači hodočasnike i turiste iz cijeloga svijeta, a ove godine izložene su osamnaesti put.
Dana 7. travnja 1541., točno na svoj 35. rođendan, sveti Franjo Ksaverski isplovio je na epohalno misijsko putovanje koje će ga proslaviti kao najvećeg misionara u povijesti Katoličke Crkve nakon svetog Pavla.
Zanimljivo je da je sveti Franjo Ksaverski po nacionalnosti bio Bask, iz kraljevine Navarre na sjeveru Španjolske. Kada je sveti Ignacije Loyola (također Baski) osnovao isusovački red, sveti Franjo Ksaverski bio je jedan od prvih sedam isusovaca.
Djelo Splićanina Marka Marulića, “De institutione bene vivendi” (“Pouke za čestit život po uzorima svetaca”), prema navodima, posebno zanimljivo za nas Hrvate, bila je jedina knjiga koju je sveti Franjo Ksaverski čitao i proučavao uz brevijar i katekizam.
Lik sv. Franje Ksaverskog označava prekretnicu u misijskom djelovanju Crkve, jer je njegov rad dao takav snažan zamah misijama koji se može usporediti jedino s prvim misionarskim pothvatima sv. Pavla.
Spomendan svetog Franje Ksaverskog obilježava se 3. prosinca, na dan njegove smrti 1552. godine u dalekom Japanu, nakon čega je njegovo tijelo preneseno u Gou.
Posjetiti baziliku u vrijeme došašća, dok su relikvije sv. Franje Ksaverskog izložene jednom u deset godina, bila je za mene posebna prilika tijekom borakva u Goi. Odavajajući vrijeme za duhovnu okrijepu, shvatio sam da ovog sveca, koji mi je uz blaženog kardinala Alojzija Stepinca i našeg svetog Papu Ivana Pavla II., jedan od najvažnijih zaštitnika, odaberem za svog osobnog zagovornika. Sv. Franjo Ksaverski pratio me kroz život – od krštenja do vjenčanja u zagrebačkoj crkvi koja nosi njegovo ime, preko Crkvi diljem svijeta posvećenih njemu, do ovog, mogu reći misijskog putovanja u Gou.
Na kraju, zanimljivo je da su u Goi stari Dubrovčani u 16. stoljeću osnovali trgovačku koloniju Gandaulim, 4 km od stare Goe, i sagradili crkvu svetog Vlaha (São Brás). Današnji stanovnici tog sela i danas tvrde da imaju hrvatske korijene uz portugalske i indijske .
Dubrovački Hrvati u Indiju su došli podučavati narod Goe brodogradnji na zahtjev Portugalaca. Od 1530. godine u Guandaulimu postoji brodogradilište. Bilo kao trgovci, brodograditelji ili tekstilci, Hrvati su, očito, već u 16. stoljeću stigli u Indiju i ostavili svoj neupitni trag.