Rijetki su sretnici koji uspiju sačuvati prve niti koje su ih povezale i koji prvo, najljepše pripadanje u budućnost zajedničku pretvore.
Koračali su polako, tijesno zagrljeni. Njihovi koraci tiho su odjekivali samotnom ulicom. Kao da su nošeni nekim nevidljivim krilima noge su im nježno doticale izlizani kamen koji pamti tko zna koliko stopala, koraka i dodira. Izgledalo je da im se ne žuri. Kao da su bili u nekom svom, posebnom, pomalo nestvarnom svijetu, svijetu u kojem se prostor i vrijeme nekom posebnom, samo njima znanom mjerom mjere.
Glave im jedna uz drugu, njegova, blago nagnuta, usnama dodiruje njezinu kosu. Ona se naslonila na njegovo rame, mirna i spokojna, kao golubica kada se poslije dugog leta na poznatu, dragu granu spusti i željenom odmoru prepusti. Na licu joj blagi osmijeh sreće, djetinji izraz blagog čuđenja i prepuštanja s nekom jedva vidnom sjenom pitanja i nekog straha od nečega čemu ni sama ne zna ime.
Korak po korak, kao u lijepom snu, stigli su do velike kuće. Visoka ograda kao da je čuvala unutrašnjost dvorišta od pogleda znatiželjnika, a kapija nalik na one iz nekog davnog, skoro turskog vremena, otključavala se. Sigurnim, naviknutim pokretom mladić je iz džepa izvadio ključ, otključao kapiju i nježnim, punim blagosti pokretom povukao djevojku za sobom.
Pred njima se ukazala prostrana avlija bez cvijeća, samo poneki grm jasmina koji je zamamno mirisao i trava, mekana poput saga, prekrasne zelene boje. Uz veliku kuću, poredane u kratkom nizu, bile su poput soba male kućice, svaka sa svojim vratima.
Bili su to kvartiri za siromašne đake i studente koje je vlasnik velike, lijepe kuće po povoljnoj cijeni iznajmljivao svojim zemljacima.
Prvoj od njih, a držala se tijesno velike kuće, uputio se mladić, otključao vrata i pozvao djevojku unutra. Bez misli, vođena nečim čemu ni sama nije znala odrediti ni značenja ni imena, prekoračila je prag i tek tada širokim pogledom obuhvatila prostor u kojem se našla.
Sobica je bila mala, skoro sva ispunjena posteljom kraj koje se stiskao mali stolić i jedna stolica. Uz drugi zid stajao je ormar s malo odškrinutim vratima. Po zidovima su zrake zalazećeg sunca pravile neke čudne likove, a ovi su plesali ples koji još nikada vidjela nije.
Kao po nekoj zapovijedi, oboje su sjeli na postelju, ruke su im se potražile i od dodira ih je obuzela neka neobična, uzbudljiva toplina. Sjedili su neko vrijeme bez riječi, prepušteni toj čudnoj, toploj energiji koja je izbijala iz vrhova prepletenih prstiju i razlijevala im se po svakoj pori mladih tijela. Mladić je najednom ustao, skinuo kaput i objesio ga u ormar. Škripa rasklimanih vrata ormara razbila je onu čarobnu tišinu u koju su, još trenutak ranije, bili potopljeni. Rukom je posegnuo za prekidačem i mliječna, slaba svjetlost obasjala je sobicu i djevojku što je s rukama u krilu, malo sagnute glave sjedila na postelji. Momak se polako spustio pored nje i ispružio ruku da je zagrli.
U tom je trenutku podigla glavu i pažljivo, kao da ga prvi put vidi, zagledala se u njega. Skoro nesvjesno, ispružila je obje ruke, približila mu se te njegovu glavu naslonila na svoje grudi. Onako vitak, samo u košulji, bez kaputa, koji ga je nekako muževnijim, jačim činio, izgledao joj je poput uplašenog, izgubljenog dječaka koji traži oslonac, nježnost, sigurnost, ljubav.
Učinilo joj se da mu sve one čudne sjene na zidovima nekako prijete, ona je eto zbog toga tu da mu pruži utjehu, da ga zaštiti, ponudi mu sve ono za čim je tko zna koliko dugo čeznuo prikrivajući to odraslošću i nekom kao muškom čvrstinom. Ponesena nesavladivom željom, prstima je polako išla kroz njegovu sjajnu crnu kosu, udisala njezin opojni miris pomiješan s mirisom jasmina iz avlije i osjetila neobičnu želju da taj trenutak vječno traje.
Polako, kao u snu, momak je podigao glavu, zagledao joj se u oči, pogledom dugim i punim poruke koju samo srca puna ljubavi razumiju.
Ugasio je svjetlo, čvrsto je zagrlio i potražio njezine usne. Poljubac kakav ni jedno ni drugo još nikada nisu dali, a ni primili odveo ih je u posve nov, čaroban svijet. Svijet u kojem nije bilo ni zabrane ni odmjerenog vremena ni zavjeta ni savjeta ni opomena ni uspomena.
Bili su samo njih dvoje, dva tijela i dvije duše, djetinje, čiste poput ljiljana bijelog, spremne i željne da se jedna drugoj daruju, da u ljubavi spojene jedno postanu. Postelja i sobica pretvorile su se u čarobnu barku koja ih, nošena vjetrom prve ljubavi, u najljepšu zemlju snova odnosi.
A u toj zemlji prepustili su se trenutku. Trenutku koji nisu poznavali ni očekivali, o kojem su samo slušali i čitali. Trenutku koji je bio i bolan i sladak i gorak i mirisan, poseban, neobjašnjiv, neusporediv, još nedoživljen, a opet nekako, kao iz daleke želje, očekivan, poznat. Bio je to trenutak koji ih je povezao zauvijek, bio samo njihov, jer je i njemu i njoj bio prvi. U njemu je vitki mladić, sjajne crne kose i blistavih očiju, muškarac postao, a njegova mala, krhka djevojka, poput pupoljka, u ružu se razvila.
Nikada neće ni jedno ni drugo saznati koliko je trajao zanos u koji su utonuli, kako su im se mlada, poput bršljana prepletena tijela, zadovoljena razdvojila, kako su se u stvarnost večeri, ispunjene mirisom jasmina, vratili. Neće se znati tko je i kada upalio mliječno svjetlo. U njegovom sjaju zablistalo je nekoliko crvenih ruža, nešto zgužvane odjeće i njihova, zbunjenim osmijehom, ozarena lica.
Zajedno su počeli jedno drugo uređivati i otklanjati tragove nečega što se u to vrijeme smjelo i trebalo odvijati po nepisanim protokolima, pred bogom i ljudima potvrđeno.
Osjećali su neku mješavinu hrabrosti, ponosa, potvrđene zrelosti. Neku snagu koju je ipak slabio potiskivani osjećaj krivice, kao kad ubereš zabranjenu voćku pa ti njezinu slast baš ta zabrana na trenutak još slađom učini, a opet nekako i zagorči.
Bilo je poodmaklo veče’ kad su se, zagrljeni, vraćali istim putem. Pratio je svoju dragu do autobusa kojim se morala vratiti kući. Zajedno su razrađivali izgovore i odgovore kojima će opravdati to što kasni. Ovoga puta u toj taktici nije bilo mjesta za strah. Osjećali su da ih povezuje nešto što je samo njihovo, što im daje snagu i ljubav njihovu još jačom čini.
Sljedećeg dana donio joj je buket crvenih ruža. Oboje su znali da taj buket govori više od riječi. Govori o mladosti, ljubavi, želji da se daruje, da se pripada, da se poveže nitima koje su čvršće od svega. Nitima zajedničkog života. Rijetki su sretnici koji te niti sačuvati uspiju, koji prvo i najljepše pripadanje u budućnost zajedničku pretvore. Njihove su životne staze crvenim ružama posute, ružama što ljubavlju mirišu, a ljubav je vjetar koji životnu barku u najsigurniju luku vodi.
Ovo dvoje vjerovalo je da je i njihova ljubav jedna od onih koje s vremenom snažnije, zrelije i bogatije postaju. Osjećaj pripadnosti, povezanosti, nečega što se teško riječima izraziti može, govorio im je da se ne varaju.