Da bismo (djelomično) razumjeli mirnu reintegraciju, nužno je bar kratko zagrebati po površini događaja prije mirne reintegracije, što ona je i što se danas događa u istočnoj Slavoniji.
Od 1991. do 1995. srpski agresori oteli su gotovo četvrtinu hrvatskog područja, među kojima je i hrvatsko Podunavlje, odnosno istočni dio Hrvatske.
Srpska agresija odnijela je direktno više od 20.000 života, prognano je i izbjeglo oko 800.000 ljudi, a više od 30.000 nesrpskog stanovništva bilo je lišeno slobode i zatočeno u srpske logore/zatvore na okupiranom hrvatskom području i na području Srbije i Crne Gore. Stotine milijardi dolara iznosi izravna i neizravna materijalna šteta.
Nakon što međunarodna zajednica, na čelu s organizacijom UN-a, nije do 1995. uspjela napraviti pomak u svojoj osnovnoj misiji, HV i HVO svojim su vojnim aktivnostima krenuli u povrat okupiranog područja te omogućili povrat prognanika.
Nakon akcija Bljesak i Oluja, pobunjeni srpski agresori svjesni da će doživjeti poraz, ako uđu u sukob i u istočnoj Slavoniji, nerado pristaju na mirnu reintegraciju uz mnogobrojne uvjete.
U studenom 1995. godine usvojen je Sporazum o mirnoj reintegraciji koju je ispred međunarodne zajednice vodio general Jacques Paul Klein, a ispred hrvatske vlade gospodin Ivica Vrkić.
Tijekom procesa mirne reintegracije hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nekoliko je puta posjetio hrvatsko Podunavlje. Prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je kamenovanim “Vlakom mira” došao u Vukovar. Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998.
Postavlja se pitanje je li mirna reintegracija polučila potpuni rezultat, odnosno vlada li mir u glavama i djelima ljudi koji žive na bivšem okupiranom području.
Iako gotovo dva desetljeća kontinuirano radim na razvoju kulture mira, razmišljam i djelujem pozitivno, nikada nisam prihvaćao laž, vjerujući da se na lažima (a to je i ignoriranje) ne može graditi ništa pozitivno i dugoročno.
Danas, kada (ne)obilježavamo 27. godišnjicu od službenog završetka procesa mirne reintegracije, situacija po meni nije dobra:
– prijepori i sukobi između Hrvata i Srba su kontinuirani, uz pojačanu agresiju uoči i za vrijeme svakih izbora – uz mnogobrojne primjere izdvajam eskalaciju oko natpisa na ćirilici, iako i danas imamo table na kojima na ćirilici piše npr. Ulica hrvatskih branitelja, itd.
– u RH još uvijek imamo odvojene razrede po nacionalnostima – hrvatsku se djecu kažnjava zbog natpisa Vukovar ili hrvatskih dresova uz opravdanje da provociraju i potiču nasilje, dok se srpska djeca šepure sa srpskim obilježjima kao što je 4 x C
– srpska djeca koja žive na bivšem okupiranom području nose teret na svojim leđima, tj. teret grižnje savjesti za počinjene zločine nad nesrpskim stanovništvom – tu populaciju čine dvije skupine:
- koja postaje asocijalna
- koja mrzi sve što počinje sa slovom H;
Imamo i izvrsnu praksu dolazaka učenika 8. razreda u Vukovar na upoznavanje s novijom hrvatskom povijesti – Domovinskim obrambenim ratom, no loše je što se ne stavi naglasak na MIR.
Nije dovoljno reći: Ne ponovilo se, na tome treba raditi. Kada se ljudi upoznaju s tragedijom hrvatskog naroda, prirodno je da se “rodi” tuga. Iz tuge se rađa ljutnja i na kraju potreba za uzvraćanjem. Nužno je ne dopustiti da se razvija ljutnja.
Nužno je prihvatiti činjenicu da se mir ne događa sâm od sebe, nego na njemu treba kontinuirano raditi.
Razvoj kulture mira počinje u našim glavama i duši.
____________________________________
P.S. Grafički dizajner Gerald Holtom je 21. veljače 1958. godine kreirao znak ‘Peace’.