Rasla je poput breze. Visoka, vitka, plava kosa blistala joj na suncu, vijorila se na vjetru, poglede mamila. Hod joj bio nekako drhtav, nesiguran. Bosa stopala pažljivo birala gdje će stati, a ruke, kao da su svijet za se, širile se i skupljale, ponekad bi lijeva ili desna mahnula, kao da pozdravlja nevidljivog prijatelja.
Tanka cicana haljinica više otkrivala nego sakrivala. Jedra prsa kao da su željela iskočiti, potrgati ono par dugmadi, zablistati na suncu, pokazati se u svoj svojoj ljepoti. Na licu nekakav zapanjen izraz, nešto između djetinjeg čuđenja i želje da se dopadne, za oko zapne. Usne sočne, crvene, vlaga im se sjaji, a ona ih ponekad obliže. I nos je u nje pravilan, lijep bio, te cijelom joj licu neki ponosan izraz davao. Oči, dva zelena dragulja, dva jezera, ali nekako zamućena. Krupne, a opet plašljivo uvučene, kao da su svjesne svoje nemoći da svijet pogledom zagrle, da se na ljepoti cvijeta ustave, da drago lice pomiluju. Jer oči Anine su gledale, a vidjele nisu.
Pričalo se po selu da je curica ispočetka vidjela, da je onda oboljela od neke strašne bolesti koja je njene prekrasne oči u dva gnijezda tame pretvorila. Rasla je tako u mraku, u svijetu koji oblike i mirise pozna, koji zvucima gleda i u kojem korak svakim danom pažljiviji postaje. Rasla i poput cvijeta ljepotom svojom mirisala, leptire mamila i učila kako se sačuvati od onih što cvijet ne mirišu, već trgaju i gaze.
Majka joj se odavno u bolji svijet preselila, a brat rijetko kući dolazio. Radio po selu, spavao u pojatama i na sjenicima, jedino zimi, ako je surova i hladna bila, potražio bi u kućici postelju svoju i sestri društvo pravio. Prozori na kućici skoro uvijek zatvoreni, vrata odškrinuta kao da se boje u taj mrak, što svoje zakone ima, tračak svjetla propustiti.
Avlija Anina u proljeće bi ozelenjela, procvala i tako sve do zime pokazivala koje cvijeće i koje bilje u koje doba raste. Ana bi milovala makove i grane jedine jabuke,trgnula bi ruku kad bi na koprivu naišla, mirisala ljiljan koji se odnekud sam posadio i nju svojim opojnim mirisom veselio.
Jednog dana susjedi opaziše da su prozori Anine kućice širom otvoreni, vrata kao da dozivaju svjetlost da u kuću uđe, a avlija pokošena, uređena i prepoznat se ne može.
Muškarac, poguren i živahnog hoda, kosa mu srebrom protkana, na licu neki tajanstven, pomalo strog izraz, pogled odlučan, izlazi iz kuće, razgleda po avliji, a onda polako izlazi i Ana i nesigurno na prag sjeda. On sjeda kraj nje i u tišini sjede bez riječi.
Ljudi su u početku pomislili da se vratio Anin otac za kojeg se nije znalo ni tko je ni gdje je, ali kad njih dvoje prepletenih prstiju počeše po avliji hodati, kad njegova ruka sve češće poče Anin stas gladiti, uvidješe da je Ana našla ono što ni tražila nije, nego joj eto život sam donio.
Jer je bio puno stariji od nje prozvaše ga Djed, iako su kasnije saznali da mu je Marko ime.
A Djed je bio vrijedan i čestit. Radio po selu, pomagao gdje je trebalo, kao mrav donosio Ani u kućicu i ruha i kruha. I Ana i kućica procvale, zamirisale. Uskoro Ana propupa i blaga zaobljenost njenog stasa razlila se nekom milinom po cijelom joj biću, a Djed je mazio i pazio kao kapljicu rose na latici ružinoj. Sreća se uselila i mrak iz kućice istjerala. Činilo se da i Anina zelena jezera manje mutna postadoše, a korak joj nekako čvršći i bez djedove pomoći po kući se sigurnije vrti.
Jesen, ispraćena mirisom sijena što ga djed pokraj kućice složio, polako dade ruku zimi. Iz dimnjaka se vio dim, u kućici mirisala ljubav i toplina. Svijalo se gnijezdo za novi život koji samo što nije stigao. Ana drhtavim rukama milovala košuljice i kapice što ih je Djed nabavio, pripremio, kad ustrebaju.
Noć je bila gluha i gusta kao nikad do tada, slabašni krik i tiho Anino ječanje najavili su da je mala posteljica poput kutije od cipela, koju je djed u dugim večerima od brezove fatljike napravio, dobila vlasnika. Bila je curica, mala breza, neobično duge kosice i zelenih očiju.
Nitko nikada neće saznati što se poslije događalo. Jutro je dočekao izgaženi snijeg ispred vrata, dva mrka milicajca na konjima, čije su se njegovane sapi pušile na jutarnjoj hladnoći, a pametne oči kao da su se pitale što tu rade. Druga dva konja čekala su privezana za granu jedine jabuke, dok su njihovi gospodari već neko vrijeme bili u kućici. Iz kućice se čulo suho Djedovo kašljucanje, Anino prigušeno jecanje i prisiljeno strogi glasovi dvaju milicajaca koji su, zatečeni silinom tuge i tragikom istine, jedva obavljali svoju dužnost.
Uskoro su se pojavili na pragu, za njima Djed noseći svoju brezovu kutiju, pažljivo, posljednji put zatvarajući vrata, iza kojih je ostala Ana, sama u mraku svoje tuge i tami svijeta u kojoj je oduvijek bila. Na drumu je čekao auto, Djed se smjestio i kutiju pažljivo držao na koljenima. Mala breza u njoj spavala je vječnim snom. Kada je zakopaju pokraj grobljanske ograde, gdje je mjesto onima što ih krstiti ne stigoše, mirisat će joj ljiljani, možda braća onoga što ga je Ana, kad ju je pod srcem nosila, mirisala.
Dugo se po selu nagađalo i svašta pričalo. Djed se nikada nije vratio. Ana se tek u jesen polako počela životu vraćati. Satima je hodala po dvorištu. U carstvu korova i kopriva ponovo se pojavio ljiljan, a ona, tražeći nešto, miris njegov osjetila nije. Pružala je ruke u prazno, mrštila se, a iz zelenih jezera kapale su debele, tople suze i zalijevale ljiljanove bijele latice.
U mislima se vraćala na onu zimsku noć kad je svoju malu brezu čvrsto povila, položila pokraj sebe da je ugrije, a kad je htjela da joj život iz nabreklih prsa ponudi, napipala je hladne ručice. Breza je otišla u neki ljepši, svjetliji svijet, a nju ponovo predala tami.
I djed je otišao zamjerivši joj što je ljubavlju čedo svoje ugrijati htjela. Shvatili su samo oni tuđi ljudi i zato im glas, iako su se trudili da bude strog, to nije bio, nego više očinski, prijekoran i tužan.
Na kraju je shvatila da je kriv tvrdi san. Tijelo je trebalo odmor, a duša, puna majčinske ljubavi, na trenutak je zaspala, a ne bi smjela.
Prolazile su godine. Ispred Anine kućice, u avliji pokošenoj i punoj cvijeća, igrali su se dječak i djevojčica. Plave kose i očiju zelenih, jasnih kao najljepši dragulji. Već su znali i mogli uraditi dosta poslova, razbijali su tamu i unosili svjetlost i sreću u Aninu dušu i u kućicu.
Ana se preporodila. Dobila neku sigurnost u pokretima, korak joj postao odvažniji, a na licu sreća osmijeh nacrtala. Govorilo se da je curica jako nalik na komšiju, a dječačić opet na nekog majstora s kraja sela, što je ograđivao Aninu avliju. Doduše, obadvojica su jako pomagala stanovnicima kućice i kod oranja i sijanja bašče, i kad je trebalo drva pripremit i travu pokosit.
Svako čudo za tri dana, pa tako i te priče prestadoše. Dječica odrasla i kao svi ptići, gnijezda svoja savila. Brinuli se za majku i jedno i drugo. Izrodili punu avliju plavokosih glavica. Ljudi se čudili kako sva unučad ima Anine oči zelene.
Njihove su bile bistre, jasne i pune svjetla. Kao da je sudbina željela nadoknaditi i vratiti ono što je Aninim prekrasnim očima ukrala. Radoznalo su gledali u svijet i upijali njegove raskošne boje. Ana ih je milovala po kosici i tiho, kako samo majka zna, uzdahnula za malom brezom čije grane se nikada raširile nisu, a zelena jezera zauvijek se osušila.
Nadala se Ana i vjerovala da ju brezica u nekom ljepšem svijetu čeka, u svijetu u kojem će im oči srećom i svjetlom zablistati.