Kada sam tužna ja ne plačem. Pjevam i tako u pjesmi s majkom mojom i lijepe i one manje lijepe osjećaje dijelim.
Polako, ogledajući sve oko sebe, stigoh do kućice na kraju ulice. Jednom sam već ovdje bila. Otvaram škripavu kapijicu, ulazim u mračni hodnik i vođena nekim posebnim nemirom krećem prema sobi. Vrata otvorena, zrake zalazećeg sunca igraju se na podu, skaču na zidove i tri kreveta.
Jedan prazan, na drugom poduprta jastucima sjedi žena neodređene starosti, a na trećem leži ona – mati moja koju evo po drugi put u domu za ostarjele što ga privatna osoba, udomiteljicom je zovu, drži – obilazim.
Srebrena kosa sjaji, lice obasjano blagim osmijehom, prekrižene ruke počivaju na bjelini pokrivača. Diše lagano, pravilno, mirno spava.
Knedla u grlu mi se polako topi, sjedam kraj kreveta i gledam je. Neću je buditi jer, sudeći po blaženosti kojom joj lice sjaji, nešto lijepo sanja. Neka sanja draga moja životom napaćena majčica. Neka barem u snu nađe zrno dobrote i ljepote koje joj je život tako škrto davao.
Zatvorih oči i zasanjah se zajedno s njom. Uputih se stazom dalekom, stazom prošlosti o kojoj mi je malo pričala, više pjevala, a ja sam iz pjesme kamenčić po kamenčić mozaik njenoga života sastavljala.
A pjesma je bila sevdalinka. Sevdalinka što miluje i razgovara, ljubi i hrabri, što se s tobom veseli kad ti srce pjeva i tuguje kad te boli duša.
Odvede me tako behar iz sevdalinke u Bosnu ponosnu. U malo seoce pod brdom u kojem jedna kućica u ruže zarasla krutom rukom sudbine tužna i pusta postade.
Mlada žena, što je pjevajući ruže sadila troje dječice milovala i njegovala, da bi svi zajedno kad se otac iz rudnika vrati u ljepoti pjesme sevdalinke uživali, razboljela se. Teška bolest brzo joj ukrala i mladost i ljepotu, ispila snagu i radost iz očiju, a ljubav što joj u srcu još ugasila nije ne bijaše dovoljno snažna da je od smrti otrgne.
Dugo će seoce pamtiti žalosnu povorku, uplakanog oca kako nosi najmlađu curicu u naručju, a s jedne i druge strane mu najstariji dječačić i malo manja mu sestrica. Tri sirote ostavljene poput nemoćnih ptića što još letjeti ne mogu, a u gnijezdu ni topline, ni hrane nema. Ono najmlađe, otac ga često anđelom zvaše, bila je majka moja.
Dani su prolazili puni tuge i žalosti, jada i gladi, želje za toplim krilom materinim i svim onim što samo majka zna i može djeci svojoj pružiti.
Otac se nekoliko puta ženio. Tražio ženu dobroga srca koja bi dječicu njegovu prigrlila, ali mu sreća nije bila naklonjena. I kad su ovo troje već dobrano porasli dobili su zadnju, najbolju maćehu.
Nije bila sama. Dovela sa sobom šest kćeri, rodilo se još dvoje i tako je tužna kućica poput košnice oživjela.
Ponovo se u njoj čula pjesma sevdalinka, ali nikada više za troje siročadi takvu ljepotu i čar imala nije.
Možda bi ipak koliko toliko sretni odrasli, snagom se opasali da nije sve pokvario rat.
Oca odveli da se nikada više ne vrati, a maćeha s djecom jedva kraj s krajem sastavljala.
Sirotinja u čovjeku srce stvrdne i dušu mu otruje pa često sagriješi, a da ni sam ne zna da je tako.
Sve više su teži poslovi zapadali dvije sestrice sirotice. Već su bile djevojke, lijepe, vrijedne i čestite, a nekako tužnog oka po čemu se valjda sve sirote poznaju.
A ta tuga u očima njihovim uskoro još veću žalost dozva. Razbolje se starija sestra, djevojka kao cvijet preko noći uvenu. Maćehi je bilo šteta prodati ovcu da bi pastorku doktoru odvela i tako se za nedjelju dana ispred kućice nova žalosna povorka na groblje uputila. Pored majke sahraniše i stariju kćerku, mladost i ljepota zbog sirotinje i srca maćehinog tvrdoga odoše pod zemlju.
A mladost poput cvijeta i uz malo rose i topline miriše i životu se raduje. Uz sve nedaće ratnih dana, bijedu i neimaštinu brat i sestra su jedno drugom utjeha bili, znali su se očima i srcem sporazumjeti, samo njima poznatim načinima jedno drugom približiti, jedno drugo štititi.
Bog im je dao dar pjevanja i društvenosti pa su na svim prelima i sijelima omiljeni bili, a kad bi sestra uz pratnju bratove harmonike zapjevala, mnoge oči su se suzama orosile. Činilo se da je život i njima svoju sunčanu stranu konačno okrenuo.
Pojavile i rascvale su se i prve ljubavi. One su im sve ružno i tužno bar na kratko u zaborav potisnule i konačno su i njih dvoje novi dan s osmijehom dočekivali.
Siročad ne mogu dugo djeca sreće biti pa se tako i u njihova srca ponovo naselila tuga.
Brat, pametan i sposoban momak, uvidje da još gori dani dolaze, da je samo pitanje dana kada će i njega poput oca im tko zna tko i tko zna gdje odvesti te sam, to je samo on znao kako, u Njemačku ode. Sestra ostade sama. Bile su oko nje i “sestre”, njih sedam, ali ona je jedina pastorka bila.
Svu svoju ljubav prenijela je na najmlađu sestricu po ocu koja joj jedini rod po krvi bijaše.
Maćeha je i nju kao i svoje kćeri raditi razne ručne radove učila, često je za primjer kćerima svojim davala jer ono što je ona uradila bilo je uvijek najljepše i najbolje a maćehu je u svemu slušala i bez prigovora svaki posao obavila.
Imala je ona još jedno sunce u duši koje ju je potajno ali stalno grijalo, snagu joj davalo i svaki dan ljepšim od onog što prođe činilo. U očima jednim što su je na svakom prelu pratile pročitala je ono od čega joj je srce brže zakucalo. I kada je izgledalo da je sreća pomilovala i nju siroticu, maćeha se odlučila u Slavoniju preseliti. Vjerovala je da će u tom bogatom kraju gdje ima i ruha i kruha lakše kćeri poudavati i sebi kako tako starost osigurati.
Brzo je prodala ono malo sirotinje što su imali, uz pomoć rođaka koji je već u Slavoniji bio našla kućicu u najam i brzo su se pripremili za selidbu. Sve o čemu je pastorka sanjala, čemu se nadala i potajno priželjkivala izgubilo se u beskrajnoj ravnici u kojoj se osjećala još više sama i nemoćna.
Išla je sa sestrama u nadnicu, radila od jutra do mraka i trudila se Bosnu zaboraviti. A zaboraviti je bilo teško ona lijepa sijela i prela, pjesmu u kojoj je uvijek zbog divnog glasa prednjačila i koja joj je jedini izvor radosti bila. Tihi a duboki uzdasi govorili su da nije zaboravila ni one poglede što je kradom milovahu i sreću obećavahu.
A njoj kao da sreća nije bila suđena. U novoj sredini bilo je sve drugačije. I govor i odjeća i kuće i ljudi. Momci nekako drski, na trenutke i grubi u izražavanju, šale i pošalice nekako tuđe, ništa joj se to dopadalo nije. Najsretnija je bila kada navečer zatopljena u vez mislima svoju Bosnu posjeti i sve ono za čime u njoj srce njezino pati.
Prođe tako nekoliko mjeseci. Polako se navikla na novu sredinu, društvo našla i počela tiho, samo za sebe pjevušiti. Pjesma, njezina draga sevdalinka ponovo joj sestra i druga postala. U njoj je našla nešto od onoga što je u Bosni ostavila.
I u društvo se polako uklopila, omiljena postala. A Bosnu svoju i sve što joj je tamo ostalo duboko je u srce sakrila i samo ponekad uzdahom probudila.
I u bogatoj Slavoniji za sirotinju lako nije bilo. Maćeha je brinula kako svojim kćerima olakšati, kako ih opremiti i dobro udati, a za pastorku nije mnogo brinula. Mlada i lijepa, vrijedna, pa valjda će se i za nju neka prilika naći.
I momci su se počeli zanimati za djevojku krasne smeđe kose i nekako tužnih očiju lješnjakove boje. Posebno ih je privlačila njezina pjesma, divan glas pun daleke čežnje koja je treperila u svakoj riječi, a dok je pjevala lice joj je poprimilo neki neobični sjaj i toplinu. Samo ona je znala da taj sjaj i toplina iz srca dolaze. A u srcu još uvijek za Bosnu ljubav gori i pjesmom nekoga dragoga u njoj ona pozdravlja.
Pjesma i ljepota, otužnost i tajanstvenost mlade djevojke posebno su se dojmili jednog momka, naočitog, lijepo obučenog, vidjelo se da nije nadničar ni sirotinja. Pastorki su svi momci jednaki bili, ni jedan pogled do njezinog srca nije došao jer ono je u Bosni ostalo.
Maćeha je bila druga priča. Opazila je ona da taj momak njezinu pastorku drugačije gleda, pozanimala se tko je i iz kakve je kuće. Saznavši da je jedinac u obitelji osrednjeg imovnog stanja odluči da se riješi pastorke. Ako je uda, jedna gladna usta manje i više će njezinim kćerima ostati.
Brzo su se počeli odvijati razgovori i pregovori u kojima se pastorku najmanje pitalo. Kako je bila sirotica, nisu joj ni svatove pravili, nego se jedne nedjeljne večeri u tuđoj kući obrela.
Počeo je novi život ispunjen radom na njivi, u kući i začinjen mrvicama ljubavi koju ona nije ni znala ni mogla ni prihvatiti ni uzvraćati. Sva njezina ljubav kao da je u Bosni ostala zarobljena u onim pogledima i osmjesima što joj ih kradom jedno zaljubljeno srce slalo.
Mladi njezin muž nastavio momački život. Sa prijateljima hodao po sijelima i prelima, ludovao i ljubovao znajući da ga ona vjerno i predano kod kuće čeka.
Rodila se djeca, srasla u gnijezdu u kojem je prave ljubavi što roditelje povezuje malo bilo. I majka i otac trudili su se i voljeli ih, mazili i pazili svatko na svoj način, ali su djeca tek kasnije, kada su odrasla i svoja gnijezda splela, shvatila da njihove roditelje nikada prava ljubav blagoslovila nije.
Majka ju je nadomještala pjesmom. Pjevala je često i kada bi mnogi na njezinom mjestu gorke suze ronili. A otac je u zagrljajima brojnih drugih žena tražio ono što mu njegova nije mogla ni znala dati.
Zvuk motora na ulici vrati me u stvarnost. I mati moja poče se meškoljiti i polako otvori oči. Ugledavši me, nova radost je ozari. Pridiže se, raširi ruke i zagrli me. Tiho, da sam je samo ja čula, izgovarala je moje ime. Suza radosnica u oku joj zasjala.
A onda je počeo naš obred koji se svaki puta kad sam je posjetila ponavljao. Pitala je kada će ići kući,a ja joj nisam mogla reći da u kući koju je teškom mukom napravila za nju mjesta nema. Nisam imala snage da joj kažem kako je oni koje je othranila i dala im sve sada kada je stara i slaba više ne žele. Da ni sin njezin nema snage izboriti se za nju i vratiti je u obitelj.
Pokušavala sam na razne načine objasniti joj da je danas takvo vrijeme, da mladi ljudi ne žele stare u svojim obiteljima, nego ih daju u domove. U očima sam joj vidjela da pokušava razumjeti, ali da je boli. A boljelo je i mene samo sam se trudila to od nje sakriti.
I kao uvijek u životu, mati moja se zatekla pjesmi. Zaželjela je da zajedno zapjevamo.
Pjevale smo naše drage sevdalinke. O Bosni, o ljepoti, o mladosti i ljubavi. Pjevajući blažile smo tugu koja nas je pritiskala. Osjetila sam neko posebno olakšanje. Pjesma kao da je izbrisala tugu, rastopila mi knedlu u grlu i cijelim mojim bićem razlila se neka milina.
Na licu moje majke pojavio se neki poseban izraz poput blaženstva koje nas obuzme kada se poslije dugog vremena vratimo kući. Shvatila sam. Sevdalinka nju uvijek u Bosnu vraća. Dočara joj one rijetke trenutke sreće i radosti koje joj je sudbina tako okrutno uskratila. I zato moja majčica rado pjeva. Pjeva da ne plače. Pjesma je ipak od suza bolja. Ona snaži i tješi jer miriše dobrotom i ljepotom.
Znam i osjećam da sam od majke moje ljubav prema pjesmi s mlijekom posisala. U meni ona živi i živjet će dok mi duša diše.
Kada sam tužna ja ne plačem. Pjevam i tako u pjesmi s majkom mojom i lijepe i one manje lijepe osjećaje dijelim.
Duša sam njezine duše. Sevdalinka nas spaja ljubavlju koja je i od sudbine jača.
I kada moja draga mati ode u neki ljepši i bolji svijet, ostat će mi sevdalinka. Pjesma koja će nas uvijek neraskidivim nitima povezi.