2025. godina godina je obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, kao podsjetnik na krunidbu prvog hrvatskoga kralja Tomislava i njegov spomen u pismu pape Ivana X. 925. godine.
Takvom ju je proglasio i Hrvatski sabor, a to je i jedinstvena prilika za isticanje bogate hrvatske baštine, povijesti, jezika, umjetnosti i kulture. Hrvatska nastava u Švicarskoj se aktivno uključila u obilježavanje tog velikog i važnog jubileja, te uz financijsku potporu Udruge roditelja HDŠ organizirala prvi od projekata koji je održan u zadnjem tjednu mjeseca siječnja. Međutim, kako je do njega došlo?
Kad su u proljeće 2024. godine učiteljice Sara Marđetko i Marina Bukovec sa svojim učenicima sudjelovale u projektu “Tradicijska abeceda” Hrvatske matice iseljenika i u sklopu njega dobile slovo G, izabrale su priču o tome kako je uopće nastao hrvatski grb. Odlučile su snimiti kratki film za koji je osim scenografije (koju je odlično osmislila i napravila učiteljica Sara sa svojim učenicima) neophodna bila i kostimografija.
Tada je učiteljica Marina naišla na stranicu Starcy, svog imenjaka, dječaka Marina i njegovu mamu Ivanu (MajstoricA) i tatu Marija kojima je glavni hobi hrvatska povijest i hrvatski velikani. Kad čujete da se prezivaju Stary, postaje još jasnija stara latinska izreka «nomen est omen» («ime je znak»). Ubrzo su njih dvije uspostavile kontakt. Kao što to obično biva, ispostavilo se da ih veže puno više od očekivanoga (šifra Bjelovar i INA 😉) i posudba kostima je dogovorena!
Kad je kostim trebalo i vratiti, dogodilo se to upravo u kraljevskom gradu Ninu gdje Marin ljetuje. Kao pravi domaćin, Marin je proveo svoje goste gradom i uskočio u ulogu vodiča.
Vrlo brzo postalo je jasno da tu cijeloj priči neće biti kraj, a u kojem smjeru će se razviti, počelo se kristalizirati kako se počela približavati 2025. godina i 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva. U dogovoru s ostalim kolegicama i uz podršku Upravnog odbora Udruge roditelja dogovoreno je gostovanje Marina i obitelji Stary.
I tako je od 20. do 24. siječnja 2025. Hrvatska nastava u Švicarskoj bila domaćin prvom kralju Hrvata, kralju Tomislavu. Glavom i (golo)bradom, s krunom, mačem i štitom, doputovao je ravno iz 10. stoljeća kako bi učenicama i učenicima, mahom drugoj ili čak trećoj generaciji iseljenika, ali i pokojem roditelju pripovijedao o tim davnim danima.
Ispričao je tako kako je izgledala sama ceremonija krunidbe, po čemu je njegova kruna prepoznatljiva, zašto je u ruci držao jabuku, tko i gdje ga je okrunio, ali i kako je izgledao svakodnevni život u to vrijeme. Doznali smo da se kondicija u vrijeme mira održavala lovom i da je tada najpopularniji kućni ljubimac bio sokol, da su najvažnija sredstva trgovine bili sol i željezo i da naučiti pisati nije bilo tako jednostavno kao danas.
Ispričao je i kako je izgledala njegova vojska i koliko je vrijedio jedan konjanik i što su bile sagene i kondure koje spominje i veliki car Bizanta, Konstantin VII. Porfirogenet koji je rekao: “…ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne…”. Ustvrdio je da je sretan što je tako ostalo do dana današnjega.
Kazao je i kako je porazio Bugare i pružio utočište knezu Srbije, te odbio napade Ugara i potjerao ih preko Drave. Gotovo kao da je time dodatno ohrabrio naše rukometne reprezentativce koji su par dana poslije opet porazili Mađare, ali na sportskom terenu i time ušli u polufinale Svjetskog prvenstva.
Ispripovijedao je naš kralj koliko je Hrvatsko Kraljevstvo bilo u njegovo vrijeme, da moramo upamtiti da su Hrvati svoju državu dobili prije 1100 godina, da to nikada ne smijemo zaboraviti i da se time moramo dičiti!!! Na samom kraju kralj Tomislav/Marin prepustio je glavnu riječ svojoj mami Ivani koja je potom s učenicima izrađivala odličja, „Velerede kralja Tomislava” i dizajnirala male kraljeve Tomislave i Tomislavove krune.
Bila je to prava mini turneja po Švicarskoj: od Dietikona, preko Schaffhausena i Heerbrugga do Luzerna, a Marin je svojom otvorenošću i spontanošću osvojio ne samo srca djece nego i svih odraslih koji su imali priliku prisustvovati njegovom predavanju.
Ovakve prilike, osobni kontakti s vršnjacima i Hrvatima iz Domovine, od kojih se pritom i uči, pripovijedanje izvornih govornika, radionice, te osobno druženje, ostaju u trajnom sjećanju i postaju dodatna motivacija za pohađanje nastave kako učenicima, tako i cijeloj zajednici Hrvata u iseljeništvu.
Marina Bukovec, učiteljica HN