Otpuštam tjeskobu, punim dušu ljepotom šume i slaže mi olovka neke nove pjesme rime…
ŠETNJA PO MAKSIMIRSKOJ ŠUMI
Koja divota…
koja ljepota…
koja milota…
Lagani vjetar
kroz moje šiške puše
i vraća mi radost
usred srca i duše…
Zapuši vjetre malo sa Neretve
obiđi i Bešku
tamo kraj Dunava
gdje grožđe zrije
i narod se smije…
Pjevaju veselo
uz grožđe slatko i kiselo
ori im se pjesma
dok na svakom kutku
veselo žubori raspjevana česma…
Ima li još roda
po livadama Beške
hodaju li ljudi do Dunava pješke…
da li jedu bagrem
kraj prašnjavog puta…
ili ih mori žgaravica ljuta…
Da li im je bagrem divlja biljka postao
od programske TV
i život robotski nastao…
Hvala ti, Bože
za šetnju po šumi…
sada dišem kao beba
baš onako kako treba…
Ponekad mi u srcu nedostaje zraka
od užurbanog života i sveopćeg mraka…
A kad gledam ova
rascvjetana stabla
rado bi mi duša
glasno zapjevala…
Ali nisam sama…
jer nije to brdo kraj Mostara
ili selo kraj Dunava…
gradski bi šetači možda pomislili
da sam prolupala…
A možda čak i ne bi
jer glas lijep još imam
ali ipak glasno pjevat neću
i bez pjesme imam sreću…
Pa… onda bar potiho
duša zapjevuši
da me preplavljena radost
od ljepote doživljaja
rascvjetalih krošnji šume ne uguši…
Otpuštam tjeskobu…
punim dušu ljepotom šume
i slaže mi olovka
neke nove pjesme rime…
Vjetar mi je češalj
Mozart cvrkut ptica
odoh kući svojoj
ozarena lica…