Zna Joso da je Slavonija uvijek bila bogata i još može bogata biti. Samo treba ljubavi, srca i vrijednih ruku.
Trošna kućica naherenog krova, prozori joj jedva vidljivog stakla po kojem vrijeme i prašina mozaike crtaju, stisnula se na rubu šume. Kao da od moćnih hrastova zaklon traži, da živi i preživi. A živa su na njoj samo vrata. Malo odškrinuta kao da uvijek goste čekaju. Oni nikako da prag prekorače, čini se, kućicu namjerno zaobilaze.
Jutro pozdravljati počnu zrake rane jutarnje, travu i lišće srebrom zasjaje, vrata se škripom polako otvaraju. Na pragu se pojavi visoka, malo pogurena prilika, ogrnuta olinjalim pokrivačem i teško, starački polako sjeda. Noge sastavi u koljenima, stopala velika i jaka, u drvene klompe obuvena daleko pred pragom strše. Ruke prekrižene, koža na njima ispucala, prsti kvrgavi, nokti skoro crni. Ispod pokrivača proviruje glava, obrasla srebrom i još bogato ukrašena bujnim obrvama ispod kojih sjaje bistre, budne oči. Nos povelik, brada isturena, na licu izraz nekoga tko nešto čeka.
To je Joso Pejin, jedini stanovnik i vlasnik kućice, nekadašnji gonič krava, čije su dugačke noge i jaka stopala prešli kilometre kojih se ni današnji automobili postidjeli ne bi. Svako jutro u cik zore ustaje i na prag sjeda. Čini se da tako sjedeći, ogrnut pokrivačem, jer ga staro tijelo drhtanjem na hladnoću upozorava, u mislima putuje. Goni svoje čopore goveda, priča sa svojim kerovima, vjernim pomagačima i prijateljima u nevolji, zadovoljan zaradom kući se vraća.
A putova po kojima je Joso krave gonio bijaše mnogo. Najčešći, njemu najdraži, bio je onaj od Brčkog do Sombora. To je bio život. Pijaca u Brčkom bogata, puno marve, pa nakupci biraju li biraju. Ovi iz Sombora bogati, prave gazde, biraju najljepše krave i junice, a opet seljaci iz sela oko Brčkog kupuju male bušice jer u njih za veliko goveče hrane nema. A i njegovi Slavonci velike krave švajcerke biraju. Za Josu ovi iz Sombora su glavni. S njima on godinama posao uglavljuje. Dobro mu plate, a on im marvu u Sombor sigurno dotjera. Sve zdravo, sito i napojeno. Voli on goveda, mazi ih i pazi kao da su njegova.
Tu ljubav nosi on u sebi od djetinjstva, još od kad su u šumi na Stanovima kuću imali. On i njegov brat te dvije sestrice rasli su sa srnama i zečevima, pticama i ribama, domaćom marvom i pčelama. Sve oko njih brujalo je i žamorilo, živjelo i životu se radovalo.
Kad se otac Peja pod čudnim, nikad objašnjenim okolnostima u seoskom kanalu ugušio (sletio s kolima i ujutro ga mrtvog našli) sestre i brat otišli u svijet, majka od tuge izdahnula, Joso se iz šume preselio u ovu kućicu. Nije mogao posve šumu napustiti, a opet ostavši sam, morao je bliže ljudima doći.
Sve što mu je od prijašnjeg života ostalo bio je njegov posao goniča. Pun lijepih i manje lijepih trenutaka, ali njegov jer nitko ga drugi niti je znao niti htio obavljati. Lijepi doživljaji se pamte, a oni drugi laka srca se zaboravu prepuštaju.
Kako mu je bilo toplo oko srca kad bi se na putu otelila krava. Milovao je novi život, pomagao mu da se na nožice ispravi i majku počne sisati. Pogled na prekrasno zdravo tele, sjajne njuškice i radoznalih očica značio mu je više od nagrade koju mu je za sretan događaj gazda u Somboru dao.
Ili kad bi negdje na putu u debelom hladu sa svojim prijateljima ručak dijelio. Goveda su plandovala, a oni, gladni, ali strpljivi, čekali. Svih ih se još sjeća i svakog pred sobom vidi. Madar najstariji i najveći, pa brza i vatrena Citra, pa Lajka nešto sporija ali najposlušnija, onda Azor, najmlađi, bistar i brz kao strijela. Svaki je znao svoju dužnost i za nagradu dobivao komadić slanine ili kobasice i puno, puno milovanja.
Iz šume se začu graktanje vrana, zvuk motorne pile i prasak drveta koje pada. To Josu iz misli prenu. Bi mu žao jer se još nije svojih dragih kerova nagledao, s njima se nadružio. Bi mu žao i šume koja eto nestaje, kao što su nestali njegovi gonički putovi i postaje. Zguri se još više, primaknu koljena bradi i ponovno stazama prošlosti krenu.
Nekako pred kraj svog goničkog posla, oženio se. Jela, sirotica iz Hercegovine, upoznali se na pijaci, bila dobra i čestita žena. Vjerno ga dočekivala s puta, kod kuće puna avlija peradi i puna štala marve, bašča kao gora. Kad dođe s puta, njih dvoje sretni i zadovoljni ne mogu se svog dobra nagledati i nauživati. Samo im je falila kruna njihove sreće, djeca. I to se dogodi, Jela zatrudnje i na svijet donese dva zdrava dječačića.
Sreća kao sreća, nikome i nigdje dugo ne potraje. Jela poče pobolijevati, slabiti, jedva djecu namirila, a sve drugo nekako i nikako. I on bez posla ostao. Gazde na pijacu kamionima po goveda dolazile, goniči im više nisu trebali. Uskoro Bog primi Jelu, a on ostade sam sa svoja dva ptičeta bez perja. Trudio se i othranjivao ih. Malo u nadnicu, malo u gljive i puževe, malo u žir da se zaradi za odjeću i knjige dječici.
Kad porastoše, i oni se prihvatiše pluga i motike, sikire i testere i rađahu s ocem. Školu napustili, Josu nisu ni vlasti oglobile, znajući za njegovu muku. A sinovi narasli u momke, kupili magarčića, za konja nisu novaca imali, i tako ljudima prevozili kad što ustreba.
Vrijeme je letjelo, poženili se i kuću si napravili. A onda je krenulo nizbrdo. Mlade nisu htjele ni bašču ni marvu držati. Sinovi, bez škole i zvanja, nisu mogli posao dobiti, a zemlje nije bilo dosta. I ono što je bilo, dodijalo im i nisu je obrađivati htjeli. Uzeli neke kredite, kuću dali pod hipoteku, ostali bez nje i sad žive u komšijskoj, koja je bila prazna pa im država dala da usele. Josina im bila pretijesna, a ni snahe baš ne vole svekra. Rijetko mu i unučad dovode.
Čuje Joso da dobivaju neku pomoć, da idu po odjeću u Caritas. Čuje i žao mu je jer teško onom tko od drugog čeka. Zna on da bi se moglo i drukčije. Oko kućice krasna trava. Mogla bi dvije, a ne jednu kravicu prehraniti. A zemlja plodna, da naopako posadiš raste. Ali mladi to neće. Neki odlaze dalje. Školovani su, pa mogu posao naći. A njegovi sinovi i snahe sirotinja. Sirotinja kod svega što se im na pragu nudi i od čega bi skromno živjeti mogli.
Misli tako Joso svoje tužne misli i postalo mu teško. Uhvati ga i neka ljutina i na sinove i snahe i na državu. Ne bi trebalo davati onima koji mogu raditi, a neće. Tako se neće daleko stići. On je cijeli život od svoga truda živio. Kao da mu je i Bog ovako velika stopala dao (pa matere, kad im se učini da djetetu noge brzo rastu, kažu da će biti kao Joso Pejin), da bi mogao tolike kilometre pješačiti i kruh zarađivati.
Polako ustade, uspravi se i u kućicu uđe. Vrijeme je za doručak. Pojest će komadićak slanine i malo luka. To je naučio i još mu prija. A kad sunce ugrije, prohodat će ispred kućice, po avliji i po nekadašnjoj bašči. Okom će milovati travu koju nitko niti pase niti kosi. I zemlju koja neorana u korovu plače. Tiho, u sebi, da ga ni zemlja ne čuje, Bogu će se moliti. Molit će da se ovo zlo zaustavi. Da se mladi vrate zemlji koja je uvijek i kruha i ruha davala. Da ne čekaju milosti, nego sjetve i žetve.
Slavonija je uvijek bila bogata i još može bogata biti. Samo treba ljubavi, srca i vrijednih ruku. Joso zna i vjeruje da će njegova bašča opet cvasti, da će se avlijom dičiti pijetlovi i purani, a koke veselo kokodakati. Da će njegova unučad zemlju raditi i od nje lijepo živjeti. Odlučio je da to dočeka. Ne da se godinama. Ni pogrbio se previše nije. A svoje dugačke noge i velika stopala čuva da tada uzmogne po njivama hodati i brazde mirisati.