Kažu da se u očima ljubav sjaji. Da se iz njih milina njezina pročitati može. Oni koji taj rukopis nauče, slast pogleda ljubavnoga brže osjete i mirisom njezinim dušu napune.
A oči, opet, različite boje mogu biti. Svaka svojom, posebnom ljepotom očara, u sjećanje se ureže i dugo, dugo, kao draga uspomena, u srcu nosi.
Crne dubinom svojom kao da upijaju i opijaju, smeđe zrelom toplinom griju, plave u beskrajnu daljinu pozivaju, a zelene mladošću lišća nježnog sjaje. Kad iskra ljubavi u oku plamen zapali, svako posebnim, samo njegovim sjajem blista.
Priroda se često s ljudima poigra. Ponekad, uz pomoć sudbine, neke još u djetinjstvu, posebnom biljegom obilježi. Nose je oni kroz život, lakše ili teže, ona je dio njih, po njoj ih znaju i prepoznaju.
Poigrala se i sa stasitim, lijepim dječakom kovrčave, kestenjaste kose, lica bijelog, posutog nježnim rumenilom kao u djevojčice, oka zelenog kao livada sočna i haljine hrastova, ispod kojih je svinje čuvao s drugovima svojim.
Ne zna se što se zbilo toga dana, kome je sudbina svoju nakanu povjerila i tako dječaka zauvijek obilježila. On je zapamtio cik kandžije i bol koja mu se do kosti usjekla i prožela ga cijelog, koja se još dugo, dugo podmuklo javljala, a on se nadao da će oslabiti, iščeznuti.
Nije znao ni tko je zamahnuo, tko ga je udario i zbog čega. Stisnutih zuba, bez glasa, držeći se rukom za bolno oko, zadržavajući suzu u drugom, došao je kući. Govorio nije ništa, samo se brže i prije nego obično na spavanje otpravio.
Bol nije prestajala, a ni san dolazio nije. Ispod jastuka je drhtavom rukom izvukao komadić ogledala. Na njemu je često potajno ogledao svoju bradu ne bi li ugledao prve znake da momak postaje. Nije se usudio pogledati, a bolno oko još otvoriti nije mogao. Držeći ogledalce, rukom podvijenom pod glavu, nekako je zaspao.
Probudilo ga nježno milovanje mladih zraka koje su se po sobi igrale. Prijala mu je njihova toplina, sjaj koji je ispod pritvorenih kapaka nazirao, a i bol kao da je manjom postala.
Sjeo je, ogledalce metnuo na dlan i pažljivo, očekujući tko zna što, otvorio prvo zdravo, sjajno oko zeleno, a onda polako drugo, mutno, suzom zaliveno, bolno.
Bol kao daje posve prestala, a on je otvorio i oko i usta i neki nijemi, samo u njemu čujni glas, izvio mu se iz grudi. Iz ogledala ga je gledalo neko tuđe, plavo oko.
Nevjerica, strah, čuđenje, samo su neke od ptica što kroz njegove misli proletješe i na licu mu ostaviše svojih krila trag. Najduže se zadrža čuđenje i neki neobični ponos da eto ima jedno zeleno i jedno plavo oko, radost da i na to novo, plavo, vidi, da polako bistrije postaje i neka tajanstvenost iz njega sja.
Brzo je pojeo doručak i požurio pustiti svinje. Samo se majci učinilo na njemu nešto čudno, nesvakidašnje. Nije to bila ni brzina kojom je jeo ni neočekivana želja da ide u šumu, u koju su ga često tjerati morali, nego neki poseban izraz na licu njegovom.
Pozvala ga je, a kad je podigao glavu i pogledao je, noge su joj se odsjekle. Njezin dječak gledao ju je jednim svojim i drugim, tuđim, do tada neviđenim okom.
Ni ona ni on nisu poslije znali kako su pali u zagrljaj, kako su se pomiješale majčinske i sinove suze, kako su im srca istom tugom, pitanjima bez odgovora kucala, a u dušu se uvukao trenutak koji je zauvijek ostao samo njihov. Dok mu je nježno milovala tamne kovrče, on je, zatomljujući jecaje, pričao majci čega se od jučer sjećao, udarca i boli, boli koja još traje i nekog čudnog osjećaja razdvojenosti koji nikako da prestane.
Zahvaljivala se u sebi Bogu što sačuva vid njezinom jedincu, a od toga dana svake večeri upućivala mu vruće molitve da pomogne, da providi sa oba oka sina njezinoga, da ga dobro i sigurno kroz život vode.
Sudbina i život čudne priče pletu i u njih doživljaje upliću. Ovaj doživljaj za lijepog dječaka bio je i bolan i sretan. Sretan jer nije vid izgubio, bolan jer je postao drugačiji, nitko ni u selu ni šire nije dva oka različite boje kao on imao.
Ta dva oka, dvije boje kao da su ga i kasnije u životu svaka sebi vukle, pridobiti htjele, zavladati njegovom dušom, upravljati tijelom i u srcu mu gospodarice biti. A on se rano morao naučiti ploviti dvjema strujama nošen, tražiti i nalaziti neki srednji put na kojem će biti ono što jest i boja očiju njegovih neće mu glavnom oznakom biti.
Stasao je u lijepog momka. Jedinac, u ne baš siromašnoj obitelji, društven i veseljak, zapeo je za oko mnogim djevojkama. Ono o dva oka i dvije boje već odavno nije osjećao kao neki nedostatak, naučio se i pošaliti na taj račun kako i dvije cure o njegovim očima i njemu sanjati mogu, i one što plavo vole, kao i one što ljube zeleno.
Nešto drugo često ga je mučilo u noćima bez sna, kada se okretao u postelji, otvarao, pa opet zatvarao prozor, ponekad čak i u avliju izišao, pa kao mjesečar hodao po njoj i dugo, dugo razmišljao. Na dvije strane ga vuklo, a on nikako da odluči.
Volio je svoje selo i ljude u njemu, svoju kuću, numeru i njive svoje, marvu u štali i onu što po oboru hoda, uživao u plavetnilu lana što se pod čarobnom rukom majke njegove u bijelu, tanku ljepotu, pretvara. Milovao okom zelenim šljivik mladi i šljivama, bijelim cvijetom ovjenčanim, divio se.
Istovremeno ga nešto u njemu u daljine, u neke druge krajeve vuklo. Kao da je modrina onog novog oka njegovog morem očarana bila i prema njemu ga vukla.
I u ponašanju je nekako razdvojen bio. I po oblačenju i po ophođenju i po ljubavi prema knjigama i putovanjima razlikovao se od društva svoga. Možda ga je i zato otac Knezom prozvao, želeći istaknuti tu njegovu različitost, posebnost, svojstvo koje ga od drugih dijeli.
Zelenilo u duši i u oku jednom u početku pobijedi. Knez se umirio, prilegao poslu i zemlji, njegujući je i pazeći kao nevjestu.
A ubrzo, u avliji se pokaza i nevjesta, jedra kao zrela breskva, odmjerenih, a skladnih pokreta, divnih pletenica i toplih, baršunastih očiju boje lješnjaka. Vrijedna i čestita, sirotica iz daleke Krajine, maćeha ju je u Slavoniju dovela i brzo u tuđu kuću i avliju poslala. Ne osjetivši nikada toplinu majčine ljubavi, ova, poput plahe srne ženica, dušom i tijelom za Kneza se vezala, a kad je osjetila neku razdvojenost u njemu, svu svoju ljubav, nježnost i dobrotu po djeci prosipala.
Život im je staze nekada lijepim, a nekada manje lijepim događajima posipao, a oni, roditelji i djeca, koračali po njima kako su znali i umjeli, mogli i htjeli. Knez je još uvijek po dvije staze slijediti pokušao, nikako da se samo po jednoj uputi.
U njemu je bilo možda i previše ljubavi, a različite kao i boja očiju njegovih. Ono zeleno oko pokušalo biti očinsko, domaćinsko, gledati i paziti, maziti i usrećivati ženu i dječicu svoju.
Nije bilo posla kojeg se ne bi prihvatio, samo da bi oni imali sve što im treba. Često mu se pojavljivao kao neki crv sumnje, neka zebnja u duši i drhtaj u srcu da možda i oni ne osjećaju kako njega i nešto drugo vuče, vuče od njih, a on se za ljubav njihovu i savjest svoju kao za krhku slamku hvata.
A usud njegov jednog dana tanku slamku prelomi. Bolje rečeno, spali je plamen iz očiju plavih koje izvirivaše ispod mirisne, po bijelom čelu rasute kose žene njegovog daljnjeg rođaka. Njegovo novo oko plavo kao da je samo tu iskru čekalo, još jačim plamenom odgovori. Zapalila se vatra u kojoj su obadvoje gorjeli i izgorjeli. Znali su i osjećali da je izvan gnijezda svoga dugo letjeti teško, ali ih je plava daljina mamila i odmamila. U njoj su se plamenu i sjaju plavom predavali, gluhi i slijepi za sve oko sebe, pa i za ptiće iz gnijezda svojih, koji su ni krivi ni dužni manje ljubavi od njih dobivali.
Iz plamena plavog njihovog rodio se prekrasan dječak, smeđu kosicu mu oni darovali, oči, baršunaste, tople lješnjakove, kao da mu pokloni ženica iz susjedstva, što mirno čuvaše gnijezdo svoje, čekajući da joj daljina plava oca djeci vrati.
Dječak je rastao i slika oca postajao. Jedino oči, oči su bile drugačije, tople smeđe, zamišljene i kao da se u njima zrcalila neka nepoznata tuga. Često je dolazio u susjedstvo, a susjeda, čije mu oči sudbina pokloni, znala ga je i htjela prigrliti. Davala mu često i nježnosti i ljubavi koje od majke dobivao nije jer ju je na plamen u kojem joj gnijezdo skoro izgori podsjećao.
Nije mogla ni znala pobjeći, otići daleko kao Knez, koji, da bi pobijedio vječitu razdvojenost u sebi, u daleku Sloveniju ode. Zelenilo livada i njiva, mladih šljivika i hrastovih šuma Slavonije svoje zamijeni tamnim zelenim morem smreka i borova u Sloveniji dalekoj. Snagom svojom i čelika hladnog s pomoću, ponosna stabla njihova u cjepanice je pretvarao i kao da je tako od plamena plavog, očiju lješnjakove boje i dvaju gnijezda, što u njih unese i ljubav i razdor, pobjeći pokušao.
A pobjeći od sebe je teško i malo ih je koji su znali pravu stazu naći. U dugim noćima, kad ga je srce u zavičaj vuklo, molio se i nadao da će njegova razdvojenost prestati. Da će ta silna snaga koju u tuđoj šumi prosipa i ostavlja most između dvije obale u srcu njegovom napraviti. Da će se uzmoći svojoj obitelji vratiti, a onog dječaka, od kojega tako dugo bježi, a u njemu sebe stalno gleda, na grudi priviti, zagrliti. Da će naći snage i grijeh svoj priznati, popraviti što se popraviti može, oprost od žene i rođaka zatražiti i zaživjeti u miru, osjetiti u duši jedinstvo, da će nestati one oštre boli koja ga prati otkako mu jedno oko plavim postade, otkako ga plava boja na jednu, a zelena na drugu stazu vuče. A on, ni dušom ni srcem, ne može odlučiti kojoj da se prikloni.
Mučio se tako nekoliko godina, činilo se da odluku neće moći donijeti, a onda u njemu pobijedi zeleno i smeđe, a plavo ostavi u uspomeni.
Vratio se kući, ženi i djeci, počeo miran obiteljski život i činilo se da je konačno našao sebe.
Ali nije. Često je viđa sad već momčića, plod plave, plamene ljubavi svoje. I kad ga je taj lijepi momčić oslovljavao isto kao i svakog drugog susjeda, srce mu je krvarilo, ruke je stiskao u pesnice jer su se htjele u zagrljaj ispružiti. Još više ga je bolio tužan pogled dječaka, u njemu kao da je čitao želju za ljubavlju, a on, otac po krvi i susjed po običaju, nije imao hrabrosti da mu je pruži, da ga u zagrljaj privije i očinski nježno prvi put poljubi.
I dok su njegove već odrasle kćeri i sin brata prihvaćali, njegova žena k srcu privila kao svoga, on nije imao snage pregristi svoj i ponos žene plavih očiju i priznati sve.
Bježati od sebe ne može se dugo. Tako je i on polako počeo utjehu u rakiji i poslu tražiti. U pijanom društvu i u teškom poslu trošio se, od života i istina njegovih se branio, u neki, samo njemu poznati svijet zaklanjao se i sklanjao.
Izgledalo je da život i za njega rješenje nađe. Kćeri se poudale, sin iz susjedstva svoje gnijezdo daleko od svih spleo, kćerke isto daleko otišle. Samo “jedinac” uz njega ostao.
Knez, ni sam ne znajući zašto to čini, sav svoj jad na njemu iskaljivao. Nikako nije ni znao ni mogao put do srca sinova naći, pa tako i taj sin daleko ode. Jedino rakija i dvije među sobom zavađene žene Knezu ostadoše. Rođak već dugo nije bio među živima, a dvije kćeri i sin plavooke mu ljubavi otišle u svijet.
Učinilo se Knezu da je život na mirnu stazu stao. Uz rakiju, posao i sve češće izbivanje iz kuće i lutanje po šumi, umirovljeničke dane provodio. Čak se i ona tiha, podmukla bol u grudima umirila. Ali ne za dugo.
Kćerka, miljenica njegova, nježna poput cvijeta, lijepa kao vila, otišla je u neki bolji svijet. Sudbina je uzela njezi mladi život, slomila je poput mladike što nije dovoljno jaka bila da se s teškoćama životnim nosi. Ostala je samo uspomena, dva čempresa i golubica slomljenog krila kraj koje su mnogi suze ronili.
Ostalo je i unuče, negdje daleko, u tuđoj zemlji, da za majkom uzdiše. Činilo se da mu je pola srca otišlo, da bol postaje nesnosna, a još više ga bolio osjećaj krivnje, osjećaj da ga život i sudbina kažnjavaju za to što nije mogao ili znao jednu stazu, jedno gnijezdo izabrati, nego je stalno između dvije vatre gorio.
Kažu da jedno zlo za drugim dolazi. I u Kneževom životu ta se nesretna istina potvrdila. Ponovno ga poput munje udarila, spalila mu nadu, sreću, sve za što se još pokušao uhvatiti da se održi.
Jednog sunčanog dopodneva u kojem je bogatstvo jeseni opojno mirisalo jauk iz susjedstva i do njegovog srca seže. Osjetio ga je kao ubod u srce, kao da mu se oštrica bodeža duboko u srce zarila i krvavim trzajima cijelo tijelo protresla. Osjetio je kao da mu se u grudima nešto kida.
Ubrzo sazna da mu se od srca otkinuo sin kojega nikada zagrlio nije, nikada pomilovao po svilenoj kosi, nikada mu kazao koliko ga voli.
A kada se pred susjednom kućom zaustavio veliki crni auto, kad su iz njega bijeli lijes iznijeli i u kuću ponijeli, u Knezu se sve zdrobilo. Neka nevidljiva sila ponijela ga je u susjednu kuću. Probio se kroz gomilu zaprepaštenih i začuđenih lica, ništa drugo nije vidio osim otvorenog lijesa, a u njemu cvijećem okružen, s nekim poput blagog osmijeha čuđenja i pitanja izrazom na licu, ležao je njegov krasni, nesretni i nepriznati sin. Prvi put je smogao snage da ga po hladnom licu pomiluje, da mu blago pomiluje bujne mrtve kovrče i jaukom koji je svima oko njih krv u žilama zaledio, svoju krivnju, svoju godinama zatomljivanu ljubav, svoj bol i očaj izrazi.
Od dana kada se na seoskom groblju još jedan spomenik pod kojim je i dio srca njegovog ležao pojavio, Knez više nije bio isti. Klonio se ljudi, sa ženom i sinom, koji se vratio kući, rijetko je govorio. Najviše vremena provodio je sa svinjama, u šumi. Tamo su ga viđali kako na glas kuka, doziva po imenu pokojnu djecu svoju, u rukama mu boca iz koje žedno rakiju ispija, a suze ga oblijevaju. U njegovoj boli oba oka njegova suzom se ujedinila. Oba ga obilno darivala kao da žele tugu njegovu otplaviti, mir mu vratiti. A mira bilo nije.
Izgleda da je jedne noći moždani udar doživio. Žena i sin nisu to odmah ni primijetili. Kao što nikom nije ranjeno oko pokazao, tako se i sada s boli junački nosio. Tek su ga deseti dan u bolnicu odvezli. Kad ga je kćerka najstarija u auto bolnički pratila, tužnim pogledom od svega se opraštao. Od svoga šljivika zelenog, koji se u proljetno nježno ruho zaodjenuo, kuće i avlije svoje, od neba plavog koje ga je, kao more, u daljine mamilo.
U bolničkoj sobi mirno je ležao. Lice sjajno, rumeno, nekako za njegove godine mlado. Oči otvorene, kao da u neku daljinu putuju. Ništa nije govorio. Ruke prekrižene na bijeloj plahti odmarale se od života. Kćerka se trudila da rastanak šaleći se ublaži. Često su se njih dvoje šalili, smijali. Sada je i njezina šala nekako gorka bila, a tišina njegova bolna i teška. Rastajući se, poljubila ga je u oznojeno čelo. Samo taj hladni znoj izdavao je muke kroz koje je šutke prolazio.
Izlazeći natraške, negdje sa sredine sobe, vratila se. Krupna suza, poput bisera, klizila je ocu niz lice. Brišući je, jedva je zadržala svoje, koje su navirale. Brzo se okrenula i gotovo pobjegla iz sobe. Zadnje što je od oca ponijela i zapamtila bila je njegova suza.
Od boli nije zapamtila iz kojeg se oka otkinula. Da li iz zelenog, koje je Slavoniju, zelenu nevjestu, ljubilo, ili iz plavog, daljine i novog i nepoznatog, punog izazova, života željnog.
Bila je velika i sjajna poput sunca. Bila je puna ljubavi koju je on u srcu za sve svoje drage nosio i nekako teško pokazivao. Bila je i suza olakšanja, koja mu je konačno mir donijela i na jednu ga stazu ispratila.
Otputovao je bez povratka, poslije nekoliko dana. A krupnu, zadnju suzu njegovu, kćerka još uvijek u srcu nosi. Suza je spominje i opominje da ljubav nije grijeh i da često griješe oni što ljubav osuđuju. Suza je to iz srca koje je znalo voljeti. Nije važno je li zeleno ili plavo oko njegovo srebrom proplakalo. Suzom se od nje oprostilo očevo srce i duša puna ljubavi.