Povod za ovaj tekst leži u aktualnim događajima vezanim uz rusku okupaciju dijelova Ukrajine.
Rusija opravdava svoje postupke tvrdnjama o zaštiti prava ruskog stanovništva, povijesnoj povezanosti Krima i Donbasa s Rusijom te osiguravanju nacionalne sigurnosti zbog približavanja Ukrajine NATO-u. Ovakva opravdanja evociraju povijesne primjere, poput srpske okupacije dijelova Hrvatske 1990-ih i stvaranja SAO Krajine uz slična objašnjenja.
Kroz povijest često se koristi obrazac opravdanja temeljen na zaštiti manjina, povijesnim pravima, sigurnosnim prijetnjama ili ekonomskim interesima. U nastavku analiziramo primjere takvih pretenzija, njihove motive i sudbine naroda na okupiranim područjima.
Adolf Hitler opravdavao je njemačku aneksiju Sudeta 1938. godine tvrdnjom da Nijemci u regiji, koja je bila dio Čehoslovačke, trpe diskriminaciju i da se trebaju zaštititi. Ovo je bio glavni argument korišten za potpisivanje Minhenskog sporazuma, u kojem su sudjelovali lideri Njemačke, Velike Britanije (Neville Chamberlain), Francuske (Édouard Daladier) i Italije (Benito Mussolini). Sudeti su pripojeni Njemačkoj bez otpora. No, nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine, većina sudetskih Nijemaca protjerana je u Njemačku i Austriju u sklopu denacifikacije (uklanjanja nacističke ideologije) i odmazde za nacističku okupaciju. Danas njemačka manjina u Češkoj ima priznat status, ali je brojčano mala.
Talijani su, kroz pokret “Italia irredenta”, polagali pravo na Istru, Rijeku i Dalmaciju, pozivajući se na povijesne i kulturne veze. Rapalskim ugovorom (1920.) Istra je dodijeljena Italiji, što je izazvalo diskriminaciju lokalnog hrvatskog stanovništva. Međutim, Pariškim mirovnim sporazumom (1947.) nakon Drugog svjetskog rata, Istra i Dalmacija vraćene su Jugoslaviji. Talijani su masovno napuštali ta područja zbog pritisaka i asimilacije. Danas su Talijani priznata manjina u Hrvatskoj i Sloveniji, s određenim kulturnim i jezičnim pravima.
Sovjetski Savez je 1940. prisilio Estoniju, Latviju i Litvu na integraciju u SSSR, opravdavajući taj čin kao zaštitu od nacističke prijetnje i širenja socijalizma. Ovo je bio rezultat tajnog dijela Pakta Molotov-Ribbentrop (1939.), sporazuma između Njemačke i SSSR-a. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., značajna ruska manjina ostala je u baltičkim državama. U Estoniji i Latviji mnogi Rusi nisu automatski dobili državljanstvo, što je izazvalo političke napetosti. Ruska zajednica čini najveću manjinsku grupu u regiji, no odnosi između njih i većinskog stanovništva ostaju osjetljivi.
Turska je 1974. intervenirala na Cipru, tvrdeći da štiti prava turske manjine nakon grčkog puča koji je podržavala vojna hunta iz Atene. Invazija je opravdavana Zürichsko-londonskim sporazumom iz 1960., koji je Cipru dao neovisnost, ali i pravo intervencije za garantiranje mira. Otok je podijeljen na grčki jug i turski sjever, a grčki Ciprani napustili su sjeverni dio otoka. Danas je sjeverni Cipar de facto pod turskom kontrolom, ali nije međunarodno priznat. Napetosti između dviju zajednica i dalje traju.
U Hrvatskoj srpske vlasti opravdavale su stvaranje ondašnje tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine tvrdnjom da štite prava srpske manjine nakon donošenja novog hrvatskog Ustava 1990., kojim su Srbi izgubili status konstitutivnog naroda. Nakon vojne operacije “Oluja” 1995., većina Srba iz Krajine izbjegla je u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Srbi su priznata manjina u Hrvatskoj s određenim pravima, ali ostaju duboke društvene rane i međugeneracijske napetosti, a nitko ne zna kako će ti odnosi završiti.
Primjer Južnog Tirola može se smatrati relevantnim primjerom kada je riječ o teritorijalnim pretenzijama i posljedicama za narode na okupiranim područjima. Južni Tirol, regija s većinskim njemačkim govornim stanovništvom dodijeljen je Kraljevini Italiji (pod dinastijom Savoja (Casa Savoia) nakon Prvog svjetskog rata. Italija nije “samostalno odlučila” uzeti Južni Tirol, već je taj teritorij dodijeljen Italiji kroz Ugovor iz Saint-Germaina (1919.). Bio je to međunarodni sporazum između savezničkih sila i novonastalih država raspadajuće Austro-Ugarske. Italija je pregovarala o teritorijalnim proširenjima temeljeno na Londonskom ugovoru (1915.), u kojem joj je obećan teritorij kao nagrada za pridruživanje savezničkoj strani tijekom Prvog svjetskog rata. Južni Tirol, iako s većinskim njemačkim stanovništvom, tako je postao dio Kraljevine Italije. Italija je koristila ovu priliku da proširi svoje granice prema sjeveru, ali ta odluka nije bila bez kontroverzi i otpora, osobito od strane lokalnog njemačkog stanovništva koje se našlo pod talijanskom vlašću.
Njemačko stanovništvo Južnog Tirola, koje je prije Prvog svjetskog rata činilo apsolutnu većinu, našlo se u poziciji manjine pod Kraljevinom Italijom nakon 1919. godine. Napetosti između njemačke manjine i talijanskih vlasti u Južnom Tirolu kulminirale su zbog politike talijanizacije koju je provodio fašistički režim Benita Mussolinija tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Cilj politike talijanizacije, koju je provodila talijanska vlast tijekom fašističkog režima, bio je promjena demografske i kulturne strukture Južnog Tirola u korist talijanskog stanovništva. Poticanje doseljavanja Talijana u regiju, zajedno s administrativnim mjerama poput zabrane njemačkog jezika u školama i javnim institucijama, bio je sustavan pokušaj asimilacije njemačkog govornog stanovništva i smanjenja njihovog kulturnog utjecaja u regiji. Međutim, takve politike izazvale su otpor i duboke podjele koje su obilježile međunacionalne odnose u regiji.
Nakon Drugog svjetskog rata, sporazumi između Italije i Austrije, poput Sporazuma iz Pariza (1946.), omogućili su Južnom Tirolu autonomni status.
Sredinom 20. stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, situacija se dodatno pogoršala, što je dovelo do nasilnih separatističkih aktivnosti. Tijekom 1950-ih i 1960-ih, radikalne skupine povezane s njemačkom zajednicom provodile su atentate i postavljale eksplozivne naprave s ciljem destabilizacije regije i prisiljavanja Italije na pregovore. Jedna od najpoznatijih radikalnih skupina bio je pokret pod nazivom Ein Tirol, koji se zalagao za ponovno pripojenje Južnog Tirola Austriji. Razlog za ove nasilne akcije bio je duboko nezadovoljstvo njemačkog stanovništva politikama talijanizacije i osjećaj marginalizacije pod talijanskom vlašću. Njemačka zajednica osjećala je da su njihova kulturna i jezična prava sustavno potiskivana, a demografske promjene dodatno su ugrožavale njihov identitet. Ove akcije bile su izraz očaja i frustracije zbog nedostatka političkog dijaloga i osjećaja da su mirni pokušaji promjene bili ignorirani. Na kraju, upravo je međunarodni pritisak, posebno iz Austrije, doveo do pregovora i usvajanja Paketa autonomije 1972. godine, čime su separatističke aktivnosti postupno prestale.
Južni Tirol je dobio visok stupanj autonomije unutar Italije, uključujući zaštitu njemačkog jezika i kulture. Time su separatističke aktivnosti postupno splasnule, a regija je do danas očuvala relativan mir zahvaljujući ovim reformama.
Zaključak
Svi ovi primjeri pokazuju kako su razlozi korišteni za opravdanje okupacija često vrlo slični, bez obzira na povijesni kontekst. Ta su opravdanja za okupacije često bila povezana s idejom stvaranja “velike” države. Posljedice su uvijek tragične, bilo da se radi o raseljavanju stanovništva, demografskim promjenama, političkim napetostima ili dugotrajnoj borbi za prava manjina. Tako su Nijemci u Sudetima, većinom protjerani nakon Drugog svjetskog rata, ostavili iza sebe malobrojnu njemačku manjinu u Češkoj, čiji je status danas priznat. Talijani iz Istre i Dalmacije suočili su se s masovnim migracijama prema Italiji nakon povratka tih teritorija Jugoslaviji Pariškim mirovnim sporazumom iz 1947. godine, dok su oni koji su ostali dobili status manjine. U baltičkim državama, ruska manjina ostala je nakon raspada SSSR-a 1991. godine, nakon čega su Estonija, Latvija i Litva stekle neovisnost. Međutim politički odnosi između Rusa i većinskog stanovništva ostaju napeti do danas. Cipar je i dalje podijeljen, a turska invazija 1974. godine ostavila je otok pod trajnom političkom podjelom, bez dogovorenog rješenja. U Hrvatskoj je operacija “Oluja” 1995. godine rezultirala raseljavanjem većine Srba iz tadašnje tzv. Krajine, dok su preostali Srbi postali priznata manjina.
Može se zaključiti kako okupacije i teritorijalne pretenzije rijetko donose trajnu stabilnost te često ostavljaju dugotrajne posljedice na društvene, političke i demografske odnose. Povijest nas uči da istinska sreća dolazi iz harmonije unutar vlastitih granica, a ne iz prisvajanja tuđeg prostora.
Tuđe je uvijek tuđe, koliko god blizu bilo.
Anamarija Manestar, potpredsjednica HSK-a za Europu