Povijest ne mora biti teret; ona može biti prilika za rast i pomirenje.
Situacija u Hrvatskoj koja je prethodila Oluji bila je izuzetno složena. Nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske 1991. godine, dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, uz podršku i naoružavanje iz Beograda, podigao je pobunu protiv hrvatskih vlasti. Na područjima sa značajnim udjelom srpskog stanovništva uspostavljena je samoproglašena Republika Srpska Krajina (RSK), koja je bila pod kontrolom pobunjenih Srba. Tijekom tog razdoblja, mnogi Hrvati i drugi nesrbi bili su protjerani s tih područja, a mnoga sela i gradovi su devastirani.
Hrvatska je pokušavala riješiti situaciju mirnim putem kroz pregovore i međunarodne inicijative, ali bez uspjeha. Pobunjenička vlast u RSK-u odbijala je reintegraciju u hrvatski ustavno-pravni poredak. Ova situacija, uz kontinuirane napetosti i povremene sukobe, dovela je do vojne operacije Oluja 1995. godine, kojom su hrvatske snage vratile kontrolu nad okupiranim područjima.
Operacija Oluja, provedena u kolovozu 1995. godine, bila je ključna vojna akcija kojom je Hrvatska ponovno uspostavila kontrolu nad okupiranim teritorijima. Operacijom Oluja oslobođeno je oko 10.400 četvornih kilometara teritorija, što čini približno 18,4% ukupne površine Hrvatske. Ako to pretvorimo u kvadratne metre, riječ je o 10,4 milijarde kvadratnih metara.
Primjer slične situacije može se zamisliti kao da Mađari, stoljetno stanovništvo u Vojvodini, koji su u povijesti na nekim područjima čak činili većinu, odluče odcijepiti ta područja od Srbije i pripojiti ih Mađarskoj. Teško da bi srpska vlast takve poteze mirno gledala, baš kao što ni Hrvatska nije mogla tolerirati separatističke tendencije i ugrožavanje svoga teritorijalnog integriteta.
Tijekom okupacije od 1991. do 1995. godine, na područjima pod kontrolom Republike Srpske Krajine (RSK), procjenjuje se da je ubijeno oko 6.322 hrvatskih civila. Ovi zločini uključivali su masovna ubojstva, protjerivanja i razaranja, što je dio šire kampanje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva.
Prije početka operacije Oluje, međunarodna zajednica pokušavala je mirnim putem riješiti krizu kroz Plan Z4, koji je nudio značajnu autonomiju srpskoj zajednici unutar Hrvatske. Međutim, vodstvo RSK-a odbilo je taj plan jer je težilo odcjepljenju i pripajanju Srbiji. U tom kontekstu, Hrvatska je imala pravo i obavezu vratiti svoj teritorijalni integritet.
Zločini koji su se dogodili tijekom i nakon Oluje, poput ubojstava civila i pljački, neprihvatljivi su i trebaju biti osuđeni. Međutim, tvrdnje da je Oluja bila genocid nisu utemeljene.
Prema međunarodnom pravu, genocid podrazumijeva namjeru potpunog uništenja određene etničke ili vjerske skupine, što u ovom slučaju nije dokazano. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) također nije kvalificirao Oluju kao genocid, već je priznao legitimnost operacije.
Povijesne manipulacije i Miloševićeva odgovornost
Teza o secesionističkom pravu, kao i tvrdnje o genocidu tijekom Oluje, pokazuju kako je povijest često politizirana i manipulirana radi postizanja kratkoročnih političkih ciljeva. Upravo je Slobodan Milošević, zajedno sa svojim suradnicima, zavodio srpski narod kroz nacionalističku retoriku i manipulaciju povijesnim činjenicama.
Njegova politika, koja je kulminirala ratovima sa susjedima, zavila je srpski narod u crnilo i siromaštvo, a Srbiju je stavila na stup srama i ostavila duboke posljedice na cijelo područje, koristeći povijesne narative poput mita o ugroženosti Srba, preuveličavanja broja žrtava u Jasenovcu i ideje “Velike Srbije” kako bi opravdao agresivne poteze na račun teritorijalnog integriteta susjednih država.
Ova politika rezultirala je ne samo razaranjem i ljudskim gubicima, već i međunarodnom osudom, uključujući kvalifikaciju Srbije kao odgovorne za genocid u Srebrenici. Takve manipulacije, uključujući ne dobronamjerne reinterpretacije povijesti, možda su služile kratkoročnim ciljevima mobilizacije podrške, ali su dugoročno narušile vjerodostojnost i onemogućile izgradnju zajedničke budućnosti.
Ove povijesne činjenice su općenito prihvaćene u historiografiji i temeljene su na dostupnim međunarodnim presudama, istraživanjima i dokumentima.
Danas, suočena s višemjesečnom unutarnjom krizom, Srbija kroz reinterpretaciju povijesnih činjenica, poput slučaja s Olujom, ili nastojanja da se izjednači krivnja, ne doprinosi pomirenju i razumijevanju. Umjesto toga, takvi postupci produbljuju podjele i potiču daljnju manipulaciju poviješću.
Čudi da i danas nema u Srbiji politički odgovornih osoba, ili se njihov glas promjene ne čuje. Možda je to upravo zadatak novih generacija i novih lidera. Povijest ne mora biti teret; ona može biti prilika za rast i pomirenje.
Anamarija Manestar