Nakon što je Marko Perković Thompson srušio svjetski rekord prodavši nevjerojatnih 280.000 ulaznica u jednom danu, a u dva dana više od 500.000 ulaznica, hrvatska javnost ponovno se našla u poznatom raskoraku – između glazbe i politike, emocije i ideologije. Koncerti, nekoć središte zabave i zajedništva, u današnjoj Hrvatskoj sve češće postaju poligon za identitetske i svjetonazorske podjele.
Dok jedni Thompsonov koncert na Hipodromu vide kao domoljubni fenomen, drugi ga kritiziraju zbog tekstova i etničkih napetosti. Posebno zanimljiv fenomen jest sramežljivost ili nelagoda koju mnogi Hrvati osjećaju kada javno priznaju da slušaju Marka Perkovića Thompsona ili nekog drugog domaćeg izvođača. S druge strane, nema nikakve zadrške kada se ponosno objavljuju isječci s koncerata pjevača s istoka – bilo da je riječ o srpskoj, bosanskoj ili turbo-folk sceni koja redovito puni ugostiteljske objekte i arene.
Međutim, iza medijske buke i javnih rasprava krije se zanimljiv društveni fenomen – sve veći broj Hrvata koji u tišini slušaju Thompsona, ali se ustručavaju to javno priznati.
Glazba kao ogledalo društvenih tenzija
Zašto je slušanje Marka Perkovića Thompsona postalo stigma, a odlazak na njegov koncert potencijalni društveni rizik?
Kritičari koncerta na Hipodromu ističu da pojedine pjesme asociraju na kontroverzne povijesne reference, što izaziva nelagodu kod dijela javnosti.
Srpski mediji koncert nazivaju “ustaškim dernekom“, dok hrvatski komentatori upozoravaju na polarizaciju – neki se boje da će ih pjevanje i slušanje Thompsonovih tekstova etiketirati kao “zaostale” ili “ekstremne“. Iako obožavatelji ističu da na koncerte dolaze zbog “ljubavi prema domovini i obitelji“, javna rasprava često prevodi glazbeni događaj u ideološki sukob.
Dok su Thompsonove pjesme i koncerti puni emocije, domoljublja i vjernih fanova, medijska i društvena percepcija stvorila je etiketu – slušati Thompsona znači biti “nazadan“, “zatucan“, “desničar“, pa čak i “fašist“. Takva stereotipizacija nije slučajna, započela je nakon završetka Domovinskog rata, nakon što je potvrđeno da je Thompson postao simbol obrane, identitet Hrvatske, a samim time i meta kritike.
Dvostruki standardi i kulturološki paradoksi
Dok se Thompsonovi tekstovi doživljavaju kao opterećeni povijesnim sukobima, koncerti poput onih Aleksandre Prijović u Areni postali su “sigurna” kulturna referenca. Dok je slušanje balkanskog pop-folka univerzalno prihvaćeno kao zabavni sadržaj, domaći izvođači s nacionalnom tematikom često se reduciraju na političke simbole. Taj dvostruki standard ogleda se i u medijskom prikazu – dok Thompson ulazi u Guinnessovu knjigu rekorda, mainstream mediji često njegov uspjeh okružuju pitanjima “tko ide i zašto?“.
S druge strane, koncerti regionalnih zvijezda – poput Aleksandre Prijović, Lepe Brene ili Jale Brata – ne izazivaju ni približno takvu reakciju. Dapače, isječci s njihovih nastupa masovno se dijele po društvenim mrežama bez imalo nelagode. Iako tekstovi turbo-folk izvođača često vrve površnim, pa i problematičnim porukama, oni ne nose ideološki teret, pa su samim time percipirani kao društveno “neutralni”.
Ironično, u svijetu gdje se promovira autentičnost, upravo je autentičnost ono što se kod Thompsona kažnjava. Nije tu riječ o glazbenim kvalitetama ili stilskim preferencijama – riječ je o percepciji. Domoljublje kroz glazbu nosi potencijalnu kaznu etiketiranja, dok se ljubav prema glazbi s istoka prikazuje kao “urbana”, “otvorena” i “napredna”.
Taj kontrast razotkriva dublji problem hrvatskog društva – strah od društvene osude. U želji da budu percipirani kao moderni i kozmopolitski, mnogi mladi ljudi biraju šutnju kad je riječ o Thompsonu, iako se rađaju s njegovim pjesmama i svaku njegovu pjesmu znaju od riječi do riječi. Slušanje regionalnih hitova prihvaćeno je bez pitanja, dok se domaća glazba s nacionalnom tematikom podvrgava povećalu.
Glazbena iskrenost kao čin hrabrosti
Unatoč kritikama, Thompson ne gubi publiku – naprotiv, njegova baza slušatelja sve je šira i mlađa. Mladi Hrvati u njegovim stihovima nalaze ono što turbo-folk ne nudi: emocionalnu dubinu, osjećaj pripadnosti i sliku Hrvatske kakvu žele voljeti i u kakvoj žele živjeti. Sliku Hrvatske za kakvu su se borili njihovi roditelji i njihovi preci, sliku domovine koju su sanjali i željeli, a novi naraštaji je danas imaju. Ovdje se više ne radi samo o glazbi, nego o pravu na identitet bez srama.
Paradoks je jasan: u društvu koje se diči tolerancijom, biti iskren oko svojih glazbenih preferencija – ako uključuju Thompsona – postalo je čin hrabrosti. Iako bi glazba trebala biti osobna stvar, u hrvatskom kontekstu ona postaje javna izjava, često s neugodnim posljedicama.
Zato je vrijeme da se prestanemo pitati tko ide na čiji koncert, i počnemo priznavati pravo na različitost. Glazba je osjećaj, ne politička platforma. I nije sramota voljeti ono što te dira – bilo da dolazi iz Čavoglava, Beograda ili New Yorka.
Hrvati se ne srame Thompsona jer ga ne vole – srame se jer je društveni pritisak velik. U želji da izgledaju moderno, napredno i urbano, zaboravljaju da je glazba osobna stvar. Problem nije u Thompsonu, nego u tome što je slušati ga – postala stvar hrabrosti.
Jer na kraju, jedina prava etiketa koju bismo trebali nositi je – iskrenost.