Sudbina ponekad na toplom, ispruženom dlanu, kapljicu sreće ponudi.
Godinama je zamišljala taj trenutak. Lice drago srećom susreta ozareno. U snu je često putovala. Daleko, na mjesto gdje je komadić postojanja i zraku radosti ostavila. Svako buđenje, svijet oko nje u kojem ničega sanjanog ostalo nije, činili su da nada i želja sve daljom postaju. Dani su se nizali u mjesece, od ovih godine nastajale i sve više bora na licu pokazivalo da se čežnja skoro ugasla. Pomirila se, reklo bi se sa sudbinom, da će željeni susret samo u snu ostati.
Sudbina ponekad na toplom, ispruženom dlanu, kapljicu sreće ponudi. Osjetila je taj trenutak. Ako ga brzo prihvati, pazi da se ne osuši ili poput suze otkine, davna želja stvarnom će postati i srećom nenadanom biće njezino ispuniti.
Osim sudbine, sve ono što je godinama u sebi nosila, slilo se u snažnu bujicu volje da na put krene. Kada je odluka sazrela, sve je odjednom postalo lako, izvedljivo, samo je pitanje dana kada to ostvariti.
Odlučile su uspomene i miris jorgovana koji ju je pratio i u najvećoj studeni dušu njezinu grijao. Dok su ptice u krošnji jorgovana njezine bašče pjevale odu životu, ona se na put spremala. Nije razmišljala što ponijeti, kako se odjenuti, kako omiljeti tragove dugih godina. Bio je dovoljan dragi glas iz daljine u kojem je drhtala želja za susretom.
Kada je uredila sve što za put urediti treba, sretna i zadovoljna, ponosna na svoju hrabrost i odluku da otputuje, krenula je. Cijelim putem, dok se vlak ustavljao na mnogim stanicama, ljudi ulazili i izlazili, ona je bila daleko od svega. Njezin svaki živac kucao je željom za onim što će doći, njezina mašta dočaravala trenutak koji je godinama sanjala, a sada eto polako, a sigurno, stvarnim postaje. Pitala se koliko traga su na dragom licu godine ostavile, kako će se izgubiti u zagrljaju dugom kao vrijeme nadanja i snova.
Bilo je još pitanja, a ona se trudila na svako naći dogovor. Pred kraj puta čak se upustila u razgovor sa dvoje na oko sretnih ljudi, bračnoga para koji je poput nje, nakon dugih godina, u mjesto mladosti svoje putovao.
Osjetila je blagi dodir zavisti, u srcu je zaboljelo ono što su oni uspjeli sačuvati, zajedno ostati i uspomene njegovati, a ona eto nije. Ljudi, koji često ulogu bogova preuzimaju, njezinu sreću skrenuli su na drugi put. Hodila je po tom putu više sjetna nego sretna, a pred sam njegov kraj, sudbina joj se nasmiješila i srećom susreta je obdarila.
Kasnije, kada je sve prošlo kao najljepši san, polako, da ne izgubi ni jednu kockicu, sastavljala je dragi mozaik. To su bili trenuci u kojima za nju ništa drugo nije postojalo osim raširenih ruku, čvrstoga zagrljaja i suze koja se i njemu i njoj otkinula. Bila je to suza radosnica, dugo čuvana, tamo u nekom kutku gdje radost nastaje, ali i gorka suza rastanka, saznanja da je to jedini i zadnji susret. U nju se slila i na rastanku prokapala tuga.
Nije im trebalo puno riječi. Trenuci, koji su se zgusnuli u godine, a one u desetljeća, ugnijezdili su se u ovaj, dugo očekivan, sanjan i konačno stvaran, samo njihov. S malo riječi jedno drugom su darovali uspomene na sve što su proživjeli, govorili o gnijezdu koje su savili, a nije njihovo bilo. U njemu su ojačali i iz njega odletjeli ptići njihovi u susret novom životu, brigom i ljubavlju roditeljskom blagoslovljeni.
Gnijezda su ostala prazna, s malo topline, a grijale su ih uspomene. One na prvu, pravu ljubav, susretom zadnjim su ih darovale. Sjaj u dragom oku vratio je i nju i njega u mladost. Zamirisala čežnja, izbrisala bore na licu i srebro u kosi, a prsti se spleli snažno kao da se nikada rasplesti neće. Činilo im se da plove, jedra njihove barke blagi povjetarac uspomena pokreće, a oni blaženi u tim, godinama sanjanim trenucima, predaju se onome što život lijepim i bogatim čini. Ljubavi koja ne zna za vrijeme, raste zalijevana nadom, traje u čežnji i trenutke u godine pretvara.
Kćeri mjesečeve provirile su u sobu, a u njoj je ljubav pobjedu nad vremenom slavila. Mjesec, skitnica stara, osvijetlio je dvoje, kako vezani zagrljajem snažnim kao život, na staru stazu polaze. Hladna gnijezda, u danima koji su im do kraja puta ostali, grijati će nježnost i toplina zadnjega susreta.