Polako se budi uspavana ravnica. Miriše vlagom, rosom, životom. Šuška lišće milovano lahorom ranoga jutra. Pucketaju grančice pod teretom gnijezda u kojem se meškolje mladi ptići spremajući se da jutru zacvrkuću. Pisak lokomotive kao da požuruje crvenu kuglu na istoku da što prije zrakama zatopli, jutro probudi.
Na brdu, Malo brdo mu ime, jer u slavonskoj ravnici velikoga nema, kućica stoji. Izviruje iz raskošnoga zelenila. Ponosne smreke zaklanjaju joj čelo od radoznalih pogleda, isprepleteno zelenje različitog oblika i nijansi zelene boje zajedno sa ogradom čuva nju i one što u njoj žive.
A uz ogradu raste plemenita biljka koja zlatnom ili crvenom kapljom suzi i ljudima radost daruje. Sve oko kućice miriše proljećem koje se budi u još jedno raskošno jutro puno zvukova, boja i mirisa, kojima samo život i priroda mirisati mogu. I čovjek, ako je sačuvao dušu što ljepotu ljubi i njeguje.
Kroz zelenilo probija se mliječna, žućkasta svjetlost. Prozor je to koji svjedoči da se i u kući jutro pozdravlja. Ne potraja dugo, svjetlo se ugasi, a na vratima se pojavi Baja.
Visok, stasit, jednom rukom zatvara vrata a drugom na glavu stavlja šešir. Šešir sa kojim se Šokac Slavonac ne rastaje, bilo da se sprema na njivu, na misu, u svatove ili u grad obavljati razne poslove. Šešir mu glavu čuva, bez njega on nikuda ne ide.
Bajin je smeđe boje, sa pantljikom, malo veći, često ga onako bećarski nakrivi neka se vidi da još i Šokaca i bećara u Slavoniji ima.
Sigurnim korakom uputi se u dvorište. Pod nogama mu škripe kamenčići a on se polako, milujući sve oko sebe pogledom smeđih očiju, što kao da izviruju ispod obrva i šešira, prema voćnjaku uputi. Naviklim pokretom protrlja kratku bradicu prošaranu injem, ispruži ruke kao da jutro zagrliti želi. Ruke mu snažne, šake krupne, da su raditi navikle na dlanovima se čita. Kada zakorači na vlažnu travu što je jutro biserima ukrasi, na licu mu zaigra osmjeh. Kao da ga cijeloga obasja neka svjetlost. Svjetlost mladih zraka što se kroz krošnje njegovih voćaka probijaju, pomiješana sa svjetlošću koja iz njegove duše dolazi.
Tu je njegovo malo carstvo. Svijet u kojem pozna svaku travku, svaki cvijet, svako drvo.
Miluje ih i pogledom i rukom, razgovara sa njima, brine se o njima, uživa u ljepoti i mirisu cvijeća, hladovini drveća, slasti voća i pjesmi ptica.
Uživa u djelu svojih ruku, svoje ljubavi prema ovoj darežljivoj grudi slavonskoj koja obilno daruje a uzdarje ne traži. Sretna je ona kada na njoj sadiš, kada je paziš i maziš, kada zajedno jutra jutrite i zvijezde pozdravljate.
A Baja radi. Od jutra do mraka. Njeguje prelijepo grmlje, cvijeće raznih oblika i boja, pa ljekovito bilje i povrće, voće i travu, koja mekana poput tepiha, mami da je pogladiš, da pazeći nježno sjedneš i osjetiš njezinu mekoću i ono nešto za što nema riječi a iz zemlje do tebe dolazi i snagu ti daje.
Ima Baja u svojem raju nekoliko posebnih mjesta. Njih svako jutro pohodi, zaustavi se da malo sa uspomenama porazgovara, da uzdahom poprati neka davna sjećanja, ponekad i suza zaiskri, kada se duboko u srce uspomenom zaviri.
A svako godišnje doba ga na ponekom od tih njemu dragih posebnih mjesta na nju podsjeti. Ožive tada u njegovom sjećanju dani koji su prolazili u radosti i sreći, ljubavi i slozi, planovima i ciljevima koje su si njih dvoje postavljali i polako ostvarivali.
Zajedno su sadili cvijeće i zelenje, svaku voćku pomno birali, dogovarali se gdje će je posaditi i pratili kako raste. Razdragano uživali u njihovim slatkim plodovima, djeci i unucima ih davali, svi bili sretni i životu se radovali.
A sreća je čudna ptica. Ponekad ne voli dugo u jednom gnijezdu biti. Napusti ga, ostane prazno, tužno i samo uspomene znaju kako je nekada lijepo i bogato bilo.
Tako je iznenada i njihov dom napustila. Ni danas mu nije jasno kako ni on ni ona opazili nisu da joj pogled mutniji postaje, da se brže umori, da nije više puna životne radosti. Možda su se oboje previše svojem cvijeću i drveću razdavali pa sebe zanemarili. Tko će to znati. Ljudima je teško dokučiti pa često znaju reći da je to sudbina.
Sudbina koja um je odnijela nešto što je bilo dio njegovoga bića, kolalo po njegovim žilama, mirisalo dušom njegovom. Uzela mu ženu njegovoga života i ostavila ranu koja sporo cijeli i nikada zacijeliti neće. Ostalo mu ovo njihovo zeleno mirisavo carstvo i mjesta koja on kao svetinje obilazi. Na njima on sa njom razgovara. Opisuje joj sve što oko sebe vidi, čuje, miriše. Čini mu se da ga ona čuje, razumije, da se raduje. To je njegova jutarnja molitva koja ga sa njom povezuje.
Jutros se ustavio kraj rascvale trešnje. Podsjetila ga je na nju u prelijepoj bijeloj haljini kada su zajedno baš ovu trešnju kupovali. Osjetio je ukus slatkih trešanja koje su poput razdragane djece zajedno brali i jedno drugom u usta davali. Ubrzo taj slatki ukus uspomene nestade, a zamijeni ga opori ukus tuge.
Iz prekrasnoga bjelila trešnje izleti grlica i pozdravi ga svojim gugutanjem. Podsjeti ga na njegovu golubicu koja je odletjela u neki ljepši svijet.
Uzdahnuvši duboko, drhtavom rukom pomilova glatko stablo, na trenutak oslušnu zujanje pčela što u cvjetnom obilju svadbuju, pa se pognute glave u kuću uputi.
Došavši do vrta, još jednom pogledom obuhvati rascvjetano i mirisno carstvo svoje, pa uđe u gnijezdo u kojem umjesto golubice slike njezine dobuju. Među njima ona najljepša, u haljini boje trešnjevoga cvijeta, nasmijana i sretna gleda ga i kao da jedva čeka da joj kaže kako je vani, koje cvijeće je procvalo, da li njihova trešnja životom miriše.
Sjeda i sklapa ruke kao na molitvu.
A to i jeste njegova molitva. Tiho, samo da on i ona mogu čuti, priča joj o svemu. Priča i uzdiše, suza peče, a on joj ne da se otkine. Čuva je da njome zalije cvijeće na njezinom novom domu. Malom humku koji svaki dan obiđe, cvijeće zalije, ugrije uspomene na plamenu svijeće. Sjedeći na klupčici koju je napravio, on joj ponovo tiho priča.
Ovoga puta i suze svoju priču golubici slomljenih krila daruju. Dvije krupne, sjajne poput bisera, kotrljaju mu se niz lice. On ih ne briše. Kao da i ne opaža da plače.
Plače duša u kojoj je još ona i srce koje samo za nju kuca. Kada se od uspomena otrgne, krenut će kući. Sam će i dalje njihovo carstvo njegovati, uzdasima i suzama uspomene zalijevati da opojno mirišu.
BAJA
U jutro mirisno
Dok se sunce budi
Slaže otkose široke
Zalivene srebrenom erosom
Snažna mu pleća
Žilave ruke
Široko zamahuje
Sjajnom kosom
Nakrivio šešir
Oko mu svjetluca
Duša se sretna smiri
A za šeširom crveni muškatlin
U svitanju blagom
Opojno miri
Sinoć mu dika
Na sastanku dade
Cvitak i poljubaca bez broja
Ej šta je lipo
Radit i živit u tebi
Dična Slavonijo moja