Što reći o samozatajnim bićima čija humanost nadilazi granice normalnog, dok se njihova humanost nenormalno ne doživljava ili se, pak, doživljava pod normalno?
Stvaramo li mi pacijenti, obitelji pacijenata i rodbina, našim nepoštivanjem i nedovoljnim vrednovanjem emotivne invalide od anđela?
Mnogi će reći da se podrazumijeva da medicinske sestre i tehničari rade svoj posao, no malobrojni će se zapitati što to je njihov posao i kako ga moraju obavljati.
Kada smo već kod plaćanja, njihova plaća u RH iznosi od 1.000 € do 1.500 €. Ako uzmemo u obzir da je minimalac 750 €, a da socijalno ugroženi dobiju oko minimalca, dobar dio njih i više od minimalca ne radeći ništa, možda i primijetimo nešto.
Možda primijetimo da je njihov posao prije svega poziv pun žrtvovanja. Zanemarujemo li svjesno ili nesvjesno da iste te sestre čiste i peru pacijente od fekalija i mokraće? Zanemarujemo li da iste te sestre većinom prve nađu pacijente mrtve?
Pokušajmo zamisliti što sestre/tehničari desetljećima proživljavaju slušajući masovne jauke bolnih pacijenata.
Primijetimo li da se medicinske sestre nalaze u (ne)zlatnoj sredini – sestra i pacijent u sredini, iznad sestre doktori šefovi, iznad doktora šefova uprava i politika; ispod sestre obitelji, rodbina i prijatelji pacijenata.
Dok pišem i razmišljam meni je već sada pritisak i ne mogu se zamisliti u poziciji gdje me svi tlače, a svima moram udovoljiti i biti dobar. Razmišljajući o superiornim doktorima šefovima, koji doživljavaju medicinske sestre kao bića koja su tu da njima služe, nerijetko i da udovolje njihove seksualne požude, meni je muka. Muka mi je i od našeg uvriježenog stava: „mene se to ne tiče”; „imam ja svoje probleme” i tako dalje.
Ostalo nam je još istaknuti dio (ne)zlatne sredine u kojoj se nalaze sestra i pacijent:
Ako Vi ili ja dođemo kod mehaničara, stomatologa, bankara, i oni su bahati, bezobrazni, mi možemo, i prije ili poslije hoćemo, promijeniti banku, stomatologa i dr.
Ako, pak, radimo na prijemu stranaka pa ne možemo pobjeći, nego nam dođe što nama dođe, opet oni dođu i brzo prođu.
Medicinska sestra/tehničar, slomljena sestra/tehničar, ako i pobjegne od duhovno i/ili psihički bolesnog pacijenata u wc ili sobu za „odmor” da isplače dušu, ona/on u biti ne može pobjeći, ona/on se vraća istom problemu, tj. problemima.
Oni ne mogu birati pacijente, rodbinu, prijatelje, ni nadređene. Oni su tu gdje jesu, prepušteni (ne)milosti našeg (ne)razumijevanja i (ne)poštovanja njenog poziva.
Mi imamo izbor:
Možemo početi realno razmišljati. Možemo pokazati poštovanje prema osobama koje se žrtvuju za nas (svi mi prije ili poslije završimo kod njih).
Ovom kolumnom/osvrtom izražavam veliku zahvalnost prema svim dobročiniteljima.
Vas medicinske sestre, medicinske tehničare, molim da našoj zloći i nerazmišljanju ne dozvolite da Vas pretvorimo u emotivne invalide.
Hvala Vam za:
Svaku sekundu osmijeha
Energiju koja hrani duh
Svaku lijepu i ohrabrujuću riječ
Trud kojeg ulažete, a ne morate
Radost koju nam darujete
Anđeoski brižni dodir kojim nas ispričate
P.S. Nisam Vaš pacijent, nitko mi nije blizak od medicinskih sestara/tehničara.
Jednostavno je: mene se tiče!
Ilustratorica: Karin Tancel