Ante Starčević je dobio naziv “Otac Domovine” zbog svoje dosljedne borbe za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu.
Za razliku od na primjer Josipa Jurja Strossmayera i Ivana Mažuranića, koji su nastojali izboriti najviše moguće za Hrvatsku unutar tadašnjih političkih okvira, Starčević je odbacivao bilo kakve kompromise sve dok Hrvatska ne postane potpuno samostalna država. Zbog toga je Ante Starčević ostavio dubok trag u hrvatskoj političkoj misli, oblikujući ideologiju koja je postala temelj pravaškog pokreta.
Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u mjestu Veliki Žitnik, nedaleko od Gospića, u skromnoj obitelji koja je živjela u tadašnjoj Vojnoj krajini. Njegov otac Jakov Starčević bio je seljak, dok je majka Milica, rođena Bogdan, potjecala iz pravoslavne obitelji iz Široke Kule, ali je prije prvog braka prešla na katoličanstvo. Konverzija na katoličanstvo bila je prisutna u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća, osobito među političkim i intelektualnim krugovima. Razlozi za prelazak na katoličanstvo često su bili društveni, politički i osobni, a neki su se konvertirali kako bi se lakše integrirali u dominantne društvene i političke strukture ili stekli veći utjecaj.
Svoje obrazovanje započeo je uz podršku strica Šime Starčevića, hrvatskog svećenika, jezikoslovca i gramatičara koji mu je pružio prve poduke iz jezika i potaknuo njegov intelektualni razvoj. Bio je zagovornik hrvatskog jezika, poznat po svojoj “jezičnoj čistoti” i protivljenju miješanju različitih dijalekata u hrvatskom književnom jeziku. Njegov rad ostavio je dubok trag u hrvatskoj lingvistici, a njegov utjecaj na mladog Antu Starčevića bio je neizmjeran.
Nakon školovanja u Klancu, Karlobagu i Smiljanu, Ante Starčević nastavio je svoje obrazovanje u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Potom je, uz financijsku potporu Crkve, upisao studij teologije u Senju, a zatim nastavio školovanje u Pešti, gdje je 1846. godine stekao doktorat iz filozofije.
Iako je Crkva omogućila njegovo obrazovanje, Starčević se kasnije odnosio kritički prema njezinoj ulozi u društvu i politici. Smatrao je da često djeluje kao instrument stranih vlasti te da njezin utjecaj može ograničiti nacionalnu samostalnost. Njegov antiklerikalizam nije bio usmjeren protiv vjere, već protiv političke moći Crkve, koju je vidio kao prepreku hrvatskoj neovisnosti.
Njegova najviša vizija bila je usmjerena prema potpunoj hrvatskoj suverenosti, odbacivanju stranih utjecaja i jačanju narodnog identiteta. Smatrao je da narod treba biti nositelj vlasti, vjerujući u demokratske principe i jednakost svih građana, bez obzira na društveni status. U tom duhu rekao je: “Sloboda svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih ljudi.”
Njegov oproštaj na pogrebu u Zagrebu 1896. godine bio dostojanstven. Tisuće građana, istaknuti političari, intelektualci i pravaši okupili su se kako bi odali posljednju počast čovjeku koji je život posvetio borbi za hrvatsku samostalnost.
Iako su se vremena promijenila, njegove ideje i danas imaju odjek u hrvatskom političkom diskursu. Suvremene pravaške stranke nastoje balansirati između suvereniteta i članstva u Europskoj uniji, reinterpretirajući njegovu kritiku stranih financijskih i političkih struktura u kontekstu ekonomske neovisnosti i političke transparentnosti.
Njegov pozitivan stav prema bosanskim muslimanima, koje je smatrao dijelom hrvatskog narodnog identiteta, i dalje se analizira u povijesnim raspravama.
Stavovi Ante Starčevića prema drugim narodima često su predmet historiografskih analiza. Kritizirao je političku servilnost, što se odrazilo u njegovoj oštroj retorici prema Srbima. Njegova kritika nije bila usmjerena na narod kao takav, već na ono što je smatrao podaničkim odnosom prema stranim silama. U svojim tekstovima koristio je izraz „slavoserbska pasmina”, kao dio šireg osvrta na one koji su, prema njegovu mišljenju, podržavali strane režime na štetu hrvatske samostalnosti.
Starčevićev kritički stav prema financijskim strukturama bio je dio njegove šire političke misli o ekonomskom i političkom suverenitetu Hrvatske. Smatrao je da strane financijske elite, uključujući pojedince unutar židovske zajednice koji su imali značajan utjecaj na trgovačke i bankarske institucije, mogu oblikovati političke odluke na način koji nije uvijek u skladu s interesima naroda. Njegovi stavovi o ovoj temi bili su dio šireg diskursa o nacionalnoj suverenosti i borbi protiv stranih utjecaja, dok je prema Židovima bio kritičan u kontekstu financijskih struktura koje su, prema njegovom mišljenju, utjecale na političke odluke.
Austriju je smatrao najvećim neprijateljem hrvatske samostalnosti, dok se protivio mađarskoj političkoj eliti, ali nije imao opći prijezir prema mađarskom narodu. Njegova politička misao bila je usmjerena na oslobađanje Hrvatske od stranih utjecaja, što je ponekad rezultiralo kontroverznim izjavama.
Nakon smrti Ante Starčevića 1896. godine, Stranka prava se podijelila na nekoliko frakcija, od kojih su najznačajnije bile: Frankovci, koje je predvodio Josip Frank, konvertirani Židov koji je prešao na katoličanstvo i postao jedan od vodećih pravaških političara. On je osnovao Čistu stranku prava, koja je zagovarala suradnju s Austro-Ugarskom kako bi se suprotstavila mađarskom utjecaju.
Starčevićeva stranka prava, koju su vodili Mile Starčević (nećak Ante Starčevića), Ivan Peršić i Ante Pavelić (stariji), koji nije bio osnivač ustaškog pokreta. Ova frakcija ostala je vjerna izvornim načelima Ante Starčevića i zalagala se za potpunu hrvatsku samostalnost, odbacujući političke kompromise s Austro-Ugarskom.
Dalmatinska Stranka prava, koja je imala nešto umjereniji pristup i nastojala uključiti Srbe i Slovence u hrvatski politički pokret, što je izazvalo oštre reakcije Frankovaca.
Ideje Ante Starčevića o nacionalnoj samostalnosti i suverenitetu imale su odjek u nacionalnim pokretima susjednih zemalja, osobito u borbi za neovisnost Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine. Njegov kritički stav prema birokraciji i političkoj ovisnosti o ekonomskim moćnicima ostao je relevantan i prisutan u suvremenim političkim raspravama.
U duhu Starčevićeve političke misli, suverenitet nije samo pitanje teritorijalne neovisnosti, već i sposobnosti naroda da samostalno odlučuje o svojoj sudbini, bez vanjskih pritisaka koji bi ugrozili njegov identitet i političku autonomiju. Danas, u kontekstu Europske unije, borba za suverenitet ne očituje se kroz oslobađanje od okupacije, već kroz očuvanje prava na donošenje odluka koje su u skladu s nacionalnim interesima.
Danas, u tišini Šestina, među kamenim pločama i sjenama prošlosti, duh Ante Starčevića ostaje prisutan, kao vječni podsjetnik na snagu ideala i ljubav prema domovini.
Kao da još uvijek šapće: „Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara.” – Ante Starčević
Anamarija Manestar. dopredsjednica HSK-a za Europu