U svijetu gdje se razaznaje sve osim razuma, belaji su postali svakodnevna valuta. Pamet je skupa, buka je besplatna. Popis – ne zlonamjernih ljudi, već fenomena koji su se uvukli u svakodnevicu, neprimjetno poput lošeg refrena. To su ti belaji nad belajima – oni koji se ne prepoznaju odmah jer više ne nose etiketu gluposti.
Jer kada već nije dolično čovjeka nazvati glupim, sveprisutni pripovjedač učinit će ono što drugi zaobilaze – nazvat će ga onako kako se i pokazuje: belajem. Zvučno je to ime – ne bleji, a kao da bleji; ne šuti, a zvuči kao muk; ne manjka mu riječi, ali misli – kao da su mu zalutale putem. Narator vazda prisutan sve vidi i sve zna, čak i ono čega čovjek o sebi sam svjestan nije. Nikakvo čudo, umukni publiko! Igra je to moći, časti, ironije i patosa. Glupost nije uvijek osobna, često je stanje naroda. Neka bajka počne.
Belaj nije samo glupost. U književnosti bi to bio sporedni lik koji zasjeni glavne junake. U basni – životinja koja nikad ne uči. U Andrićevim djelima – onaj tihi tip koji sjedi kraj peći, a već peti put uništava vlastitu sudbinu. U stvarnosti, belaj je internacionaliziran. Hvala Bosno što tako dobro opisuješ muku i mučninu. Zabrinjavajuće je što pripovjedač bez emocije priča o belajima. Ne osvrće se, kao da se na tu zloću naviknuo. Oh ne! Uzvikuje publika, kao da bježi od istine, kao da je pravedna. Diže se iz stolica, aplaudira, želi bis. Narator raste, prsa mu pucaju od taštine. Neka je igara. Divno, divno, samo neka je igara! Neka je šarenih budala. Pardon – belaja!
Nema natjecanja, samo dobra besmislena logika. Analiza belajnih likova. Prvi su oni politički. Vođeni čovjekom čudne frizure (i još bizarnijeg osunčanog tena). Pretekao je i malog podlog psihopata iz zemlje gdje se granice miču tenkovima. Spomenuti arhetipski belaj, faca s Twittera savršeno opisuje potražnju. Politika kao Reality show, ludi prorok. Na brdovitom Balkanu lepeza je velika – političari koji mijenjaju stranke brže nego što narod mijenja volju za životom. Danas su domoljubi, sutra liberali, prekosutra – nezavisni, ali uvijek zavisni od mandata. Govore o transparentnosti, a javne nabave izgledaju kao obiteljski rođendani: zna se tko je pozvan, a tko plaća. To je posebna vrsta belaja: kad glupost i moć ne dolaze s galamom, već s potpisom, dekretom i osmijehom na pressici.
Druga vrsta, zabavnija – belaji pametnih telefona. Plešu, pjevaju, gibaju se i ispuštaju čudne zvukove. Influenceri, nova kasta belaja. Dobar kadar, loš sadržaj. Nuspojava algoritma, milijuni pratitelja bez glavnog urednika. No, publika i dalje ima dobar želudac. Šteta.
Nije potrebno preveliko intelektualno umijeće prepoznati društvene belaje. Omiljeni auditorijumu – građani komentatori. Stručnjaci za geopolitiku, epidemiologiju, pravo, obrazovanje i utakmice druge hrvatske lige. Oni ne čitaju novine, ali znaju što piše. Njihovi pravopisi su bolni, ali zato imaju čelično samopouzdanje. Belaji iz kafića. Prava grčka tragedija. Publika i dalje nije uznemirena.
Može li išta uzrujati gledateljstvo? Dublja analiza svijesti zaključuje da ne može. Prekratka konklava na trenutak. Ma ne, ubrzo nakon stigao je Eurosong. Publika i dalje ravnodušna. Četrnaest tisuća djece umire od gladi u Palestini, Vučić komentira Jasenovac, servis klime 50 eura, Peppa prase dobila sestru.
Kruha i igara. Od belaja se ne može spasiti, ali ga se može imenovati. Belaj se ne može previdjeti, na njega se samo može naviknuti, kao na vremensku prognozu. Šteta belaja se mjeri lajkovima, onda kad glupost postane simpatična. Belaj je izbor kad izbora više nema, fraza umjesto činjenice.
Jer kada već nije dolično čovjeka nazvati glupim, sveprisutni pripovjedač učinit će ono što drugi zaobilaze – nazvat će ga onako kako se i pokazuje: belajem. Ne zato što se pravi važan, već zato što netko ipak treba ostati trijezan dok drugi spavaju na šanku. Zato je pripovjedač sveprisutan. Ne kao sudac, ne kao spasitelj. On govori kad svi drugi muče. Kad publika bira krive junake, on bilježi gdje tko sjedi i tko kojem belaju plješće. Da podsjeti publiku kako je odavno već postala lik.
Svaka sličnost s bilo čime i bilo kime je namjerna. Publiko ne miči s mjesta. Ako već ne možeš izbjeći belaj, barem ga prepoznaj. I ne plješći mu.