U današnjem osvrtu na prošle dane u rubrici nostalgija i uspomene naša suradnica dijeli jednu lijepu uspomenu.
Kažu da ljudsko biće čine dva dijela. Onaj, konkretniji, koji uživa u materijalnom, i onaj drugi, što se ne vidi, a čovjeku pečat daje, i kojeg, uglavnom, dušom zovu. Moji Slavonci onaj vidljivi svoga bića dio zovu tilo i vole ga spremit, obuć u lipo odilo. A u zdravom tilu i lipom odilu duša procvate poput suncokreta, raširi se ko ravnica i zapjeva kao razdragana ševa nad zlatnom žitnom ponjavom.
Možda u toj slavonskoj čestici koja je utkana i u moju dušu i tilo, leži klica moje čežnje za Slavonijom, moje želje za plodnim njivama njenim, hladovitim šumama, plavim šljivicima i dobrim, vrijednim ljudima. Braćom i sestrama mojim, koji od iskona na svojoj grudi marljivo rade i pravi, Bogu i čovjeku ugodan, život grade. Koji se u duge zimske večeri provesele i odmore, dušu nahrane i tijelu novu snagu namiču kroz pjesmu i šalu, u iću i piću, da bi veseli i čili proljetnu brazdu zaorali.
Imala sam sreću da me na jednu takvu večer ljepote i pjesme, osmu večeru Udruge Šokaca Đakovštine, u dvorani Nikolina u Đakovu, pozovu predsjednica udruge gospođa Katica Bošnjaković i potpredsjednik gospodin Zdenko Šarčević. U društvu s mojom Šokicom Anicom, ljubljanskom gospođom i Šokicom iz Novi Perkovaca, Milanom i Ankicom Pavelić, mojim zapadnim Slavoncima iz Virovitice, u rano subotnje, snijegom zavijano jutro, krenula sam put Đakova. Bili smo mala delegacija hrvatskog kulturnog društva Međimurje, koja je krenula srcu Slavonije i Šokcima u pohode.
Sretno smo stigli u Nove Perkovce i revnosno se prihvatili kobasice, šunke, kiselog kupusa, soka od šljiva i još puno toga što sve nosi markicu čistog, ekološkog, slavonskog proizvoda. Okrijepljeni delicijam ai razgovorom sa prijaznim domaćinima, raspoloženi zvucima tamburice najmlađeg od njih, nastavili smo put prema Đakovu.
U Đakovu smo prošetali kroz vjekove Slavonije, kroz bogatu prošlost utkanu u otarak i odilo, urezanu u drvo prekrasnih kola, opredmećenu u krevetu sa jastucima ukrašenim necom i šlingom, zaspalu u originalnoj spravi, plodu seljačke dosjetljivosti, s kojom više nitko kukuruze ne kruni. To su samo neki fragmenti iz bogate zbirke slavonske materijalne kulture koju čuva, uređuje i obogaćuje Zdenko Šarčević. Sav njegov dom doima se kao jedinstvo slavonske ljepote i kulture. Kad ova ljepota ne bi bila sputana ograničenim prostorom svoga ljubitelja i čuvara, rascvala bi se u svoj svojoj punini i zablistala bogastvom i snagom koju samo Slavonija ima. Nadam se da će ovo recesijsko vrijeme brzo proći, pa će i grad Đakovo, ovom ljubitelju svega što Slavonijom diše i što je disalo i stvaralo u dalekoj prošlosti, odgovarajući prostor darovati. Bit će to još jedan dragulj u kruni srca Slavonije.
Poslije podne smo posjetili katedralu, koja me uvijek jednako oduševi, napuni divljenjem, mirom i željom da ponovo dođem. Kod moje sestre Magdalene i njenog muža Josipa proveli smo ostatak popodneva, a onda se skockali i pripremili za večeru. Moji Pavelići u međimurskim nošnjama, vrijedne gospođe Pavelić ruku djelo.
Dvorana Nikolina i brojni gosti. Zahvaljujući ljubaznim domaćinima dobili smo mjesto sa kojega smo sve odlično vidjeli. A imalo se šta i vidjeti. Ne znaš gdje bi s očima. Hvala Bogu pa je bila revija nošnji, tako da smo stvarno uživali u ljepoti i bogastvu. A ljepote je bilo u izobolju. Vitki mladi šokci u prekrasnoj odjeći, okićeni otarcima, a bome i dukatima za šeširom, mlade šokice kod kojih ne znaš il je ljepše tilo il odilo, pa snaše što im iz očiju sto vragova viri ko i bajama što onako, šeretski, ispod oka pogledaju,a nakrivili šešire i upicanili se u rekljama da ne moš oka s nji skinit.
A kola i plesovi su priča za sebe. Rascvjetana slavonska mladost i zrelost dale su jedna drugoj ruku, grla se slila u pjesmi koja slavi ljepotu i radost života. Karaoke, opet izraz veselja, životne radosti, optimizma.
Brzo se ova prekrasna večer prevjesila u jutro. Otišla sam iz dvorane Nikolina puna radosti, ponosa i vjere u budućnost moje Slavonije.Tom vjerom zadojila me je ova šokačka mladost. Gledajući malu Antoniju u nošnji, shvatila sam da su šokački korijeni duboko urasli u ovu blagoslovljenu zemlju, da stablo raste i rađa, da plodovi širokom dušom dišu i slavonskom ljepotom mirišu.
Još jednom hvala Katici i Zdenku, hvala svima koji su mi te večeri darovali toliko radosti i ljepote. Dok je njih, Slavonija ima budućnost.