Sve do 15. lipnja 2025. godine, Hrvati u Ljubljani imali su svoj Hrvatski dom. Bilo je to mjesto na kojem su se okupljali i gdje su se održavale mnoge aktivnosti i događaji. Doma više nemaju te se postavlja veliki upitnik iza opstanka hrvatskog identiteta Hrvata u Sloveniji.
Rastanci su teški. Kada se rastajemo od dragih ljudi, u srcu čuvamo nadu da ćemo se ponovo sastati. Odlaskom iz zavičaja sami sebi obećamo da ćemo ga čuvati u uspomeni i kad god mognemo pohoditi. A kada odemo iz domovine, u drugoj spletemo svoja gnijezda, nosimo je u srcu, čuvamo u uspomeni i ljubav prema njoj prenosimo na svoju djecu i unučad.
Mi, Hrvati u Sloveniji dobro smo se integrirali u novoj domovini. U njoj su nam se rodila djeca i unučad, njegovali smo uspomenu na domovinu čuvajući svoj dragi hrvatski jezik, svoju tradiciju i kulturu. Osnovali smo brojne udruge kako bi se druženjem, radom u različitim sekcijama oduprli asimilaciji. Skoro u svakom većem mjestu Slovenije djeluje hrvatska udruga. U Ljubljani ih djeluju tri.
Budući da nismo priznata nacionalna manjina, slovenska država nam ne pomaže da ostanemo i opstanemo Hrvati. Ne dobivamo sredstva iz slovenskoga proračuna, nemamo odgovarajućih uvjeta za rad poput onih koje imaju Slovenci u Hrvatskoj gdje su priznata nacionalna manjina. Do jučer (15. lipnja 2025.) imali smo Hrvatski dom u Ljubljani. U njemu je djelovalo Hrvatsko kulturno društvo Međimurje Ljubljana, na njegovoj adresi je bio i Savez hrvatskih društava, no sada više nije.
S tugom i gorčinom se sjećam brojnih lijepih događaja koje smo priređivali u Domu. Iako mala, bio je naša hrvatska kuća, na zgradi je pisalo Hrvatski dom, vidjelo se i znalo da smo tu, da u tom Domu hrvatska riječ i kultura domuju, hrvatska duša diše. Brojna predavanja i okrugli stolovi s gostima iz Hrvatske, predstavljanje brojnih projekata, kulturne priredbe, sve to nas je držalo na okupu, povezivalo i pomagalo da sačuvamo svoje korijene, svoj hrvatski identitet. Mala knjižnica, brojne slike i odličja, lijepa nova oprema, koju je Hrvatsko kulturno društvo Međimurje nabavilo zahvaljujući i sredstvima Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, učinila je taj naš hrvatski kutak još ljepšim, toplijim.
Sada toga više nema. Ne znam kako i gdje su smješteni svi predmeti, knjige, namještaj i gdje čekaju neka bolja vremena. Znam da nisam jedina koja tuguje za našim Domom. Pratim događanja u našoj matičnoj domovini. Briga koju vodi o nacionalnim manjinama je na zavidnoj razini, posebice ona o srpskoj manjini. Otvaraju se kulturni centri u kojima će Srbi njegovati svoj identitet.
Možda će zvučati neskromno, a ja bih željela da i nama Hrvatima u Sloveniji naša domovina Hrvatska pomogne da dobijemo svoj centar kulture, svoj Hrvatski dom, veći i ljepši od ovoga s kojim se tužni rastajemo. Ako se ne budemo imali gdje okupljati, naša hrvatska mladež će zaboraviti i naš jezik, našu kulturu i tradiciju. Bojim se da ćemo biti tako blizu, a tako daleko.
Lijepo je znati da Hrvati u Subotici imaju svoju hrvatsku kuću. Moja želja je da i mi, Hrvati u Sloveniji dobijemo svoju.
Možda je sada, kada Hrvatskoga doma u Ljubljani više nema, vrijeme da svi čimbenici koji su za to odgovorni urade sve što mogu kako bi »beskućnici« svoju kuću dobili. Kažu da nada zadnja umire. I ja se nadam da će oni koji mogu znati i htjeti pomoći nam da ostanemo i opstanemo Hrvati u Ljubljani i Sloveniji.
Foto: Štef Šimunić
HRVATSKOJ RIJEČI
Volim te
Lijepa i topla besjedo
Tvoja glazba me sjeća
Na majčinu uspavanku
U tebi prepoznajem
Očev blagoslov
Sanjam te
Kad te ne čujem
Živim te
Kad te ne sanjam
Sijem tvoje sjeme
U srca djece
Plodove očekujem
U srcima unučadi
Znam i osjećam
Da ćeš živjeti vječno
Stasat ćeš i bujati
Svuda
Gdje kuca hrvatsko srce
Sretna sam
Jer to znam
Sretne smo obadvije
Ja i ti
Moja najdraža
Riječi hrvatska