Dokumentarna izložba “Put za Rim” otvorena je u četvrtak 3. srpnja u 19.30 sati na otoku Svete Marije na Mljetu.
Izložbu je otvorio dubrovački biskup Roko Glasnović u zajedništvu s predsjednikom Udruge apostola Pavla – mljetskog brodolomca preč. Zlatkom Pavetićem, župnikom župe Dobrog Pastira, Zagreb–Brestje i dekanom Sesvetsko-vugrovečkog dekanata. Izložbu su organizirali Dubrovačka biskupija i Udruga apostola Pavla – mljetskog brodolomca, a suorganizator Umjetnička udruga Sebastian Art.
Riječ je o izložbi koja je već bila postavljena 2008. godine u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku prilikom održavanja znanstvenoga skupa „Ignjat Đurđević i dubrovačka tradicija svetopavlovskog brodoloma u vodama hrvatskoga otoka Mljeta“ 2008. godine, a sastoji se od preslika dokumenata i fotografija koji se odnose na ovu zanimljivu epizodu iz života sv. Pavla koja je opisana u 27. i 28. poglavlju Djela apostolskih.
Povjesničar umjetnosti Viđen kratko je podsjetio na taj događaj te pojasnio kako su u antičko dobra i Malta i Mljet nosila isto ime – Melita, te tako postoje te dvije tradicije o mjestu brodoloma sv. Pavla. Još je Ignjat Đurđević 1730. napisao opsežnu znanstvenu monografiju za koju je konzultirao čak 501 pisca – 15 onih koji zastupaju Maltu, 18 neopredijeljenih i još 468 pisaca čiji su mu podaci poslužili za argumentiranje mljetske tradicije. Nakon Đurđevića kao osobu iznimno zaslužnu za održavanje mljetske tradicije svetopavlovskog brodoloma Viđen je spomenuo dubrovačkog svećenika koji je kasnije postao pomoćni splitski biskup, dum Vica Palunka. On je 1910. objavio djelo kojim je također pokušao pobiti suprotnu tezu da se radi o otoku Malti. Aktivni zagovornik mljetske tradicije u naše vrijeme, uz don Miha Demovića bio je i dum Niko Kličan, koji je na hrvatski preveo Palunkovu raspravu.
Don Miho Demović je bio jedan od glavnih promotora mljetske tradicije brodoloma sv. Pavla i to je bila jedna od njegovih životnih tema, ustvrdio je Viđen te okupljene detaljnije upoznao sa znanstvenim skupom iz 2008. godine. “Nije mala stvar u ovim našim ljudskim relacijama imati apostolskog prvaka povezanog uz naš kraj,” kazao je Viđen te dodao kako je to jedna od onih hrvatskih tradicija koje nisu dovoljno prepoznate i propagirane, a imamo se čime ponositi. “Grupa promotora mljetske tradicije svetopavlovskog brodoloma, od koji su sada mnogi već pokojni, u svom naraštaju je napravila što je mogla da ta tradicija bude živa. Iako se može činiti da su bili okrenuti prošlosti, oni su zapravo bili okrenuti prema budućnosti,” zaključio je Viđen.
Tajnik udruge Pavetić podijelio je svoja sjećanja na suradnju s pokojnim don Mihom Demovićem, „svećenikom velikog i širokog znanja“ koji je bio samozatajan. U knjižnici u Zagrebu je pronašao djelo Ignjata Đurđevića i uz pomoć donatora dao ga je prevesti. Prevoditelj je bio vrhunski latinist Jozo Marević te se nakon toga sve pokrenulo. Pavetić je također kazao kako su postoje i druge tradicije o tome gdje se nalazi taj svetopisamski otok Melita, ali niti jedna nema ovoliko dugu povijest kao mljetska. Nije bilo dovoljno prevesti Đurđevićevo djelo, nego je bilo potrebno i znanstveno potkrijepi mljetsku tradiciju te su svojim prilozima na znanstvenom skupi znanstvenici iz različitih područja to učinili. „Drago mi je da je ovo djelo ponovno ugledalo svjetlo dana da nekako sačuvamo ovu svoju baštinu i da je ne prepustimo olako zaboravu”, kazao je Pavetić.
Otvarajući izložbu biskup Glasnović je rekao kako je vrlo zanimljivo da je Pavlov put za Rim išao preko Dubrovnika, odnosno Mljeta. “I nama se u životu može dogoditi brodolomstvo,” primijetio je, te je dobro imati jednu Melitu (Mljet) da dođemo do sigurnog i čvrstog kopna.
U glazbenom dijelu programa sudjelovao je gitarista Josip Čenić i muzičar crkvene glazbe i muzikolog Karl-Johannes Vsedni na klavijaturama s pjesmom „Molitva sv. apostolu Pavlu“ čije nastajanje je povezano upravo s oživljavanjem mljetske tradicije o svetopavlovskom brodolomu. Josip Čenić još je pjevao svoju autorsku pjesmu: Jedna je Hrvatska, i Ave Marija, pjesmu svoje tetke klarise sestre Marije od Presvetog srca ( Anka Petričević) i Krist na žalu. Josip Čenić rođen je u Dubrovniku 27. veljače 1960. Pohađao je glazbenu školu, po profesiji je meteorolog. Djetinjstvo je proveo u Arboretumu Trsteno. Prije 40. godina, s Markom Majkovica, osnovao je grupu „Dubrovački kavaljeri“. Živi i radi između Beča i Trstenoga.
Prije izložbe, služena je misa u Crkvi Gospe od Laga, poznata i kao samostanska crkva Velike Gospe koja se nalazi na otočiću Svete Marije na Mljetu. Potječe s kraja 12. stoljeća i izvorno je jednobrodna romanička građevina. Sastoji se od predvorja, trodijelnog svetišta, polukružne apside i eliptične kupole, te zvonika. Misa je služena za pokojne svećenike don Miha Demovića i don Nika Kličana koji su promovirali dubrovačko-mljetsku tradiciju brodoloma sv. Pavla. Misu su predvodili don Zlatko Pavetić i don Ivan Vučak.
Na otvaranju izložbe svojim prisustvom su uveličali mnogi ugledni gosti, upravitelj samostana Igor Trogrlić s obitelji, Mirko Prlenda voditelj restorana Melita koji je uzvanike počastio sa šampanjcem i vinom poslije izložbe, ravnatelj NP Mljet Ivo Sršen, PR American-Croatian Congres Ane Strazicic Rodriguez, Marija Milić, vlasnica nekadašnjih poznatih hrvatskih restorana u Beču Gino & Maria te mnogi posjetioci i turisti koji su se našli na otočiću Svete Marije. Poslije izložbe u klaustru samostana održan je koncert klasične glazbe kao dio Mljetskog kulturnog ljeta u organizaciji TZ Mljet čija je direktorica Andreja Anelić također nazočila izložbi Svetog Pavla.
Mogućnost posjeta izložbe “Put za Rim apostola Pavla vodio je preko Mljeta” bit će svakog dana od 9.30 do 17.30 sati u samostanu Svete Marije na otočiću Svete Marije na Velikom jezeru u Nacionalnom Parku na otoku Mljetu. Kad dođete u Dubrovnik ili na jug Dalmacije obavezno svratite na Mljet i posjetite ovu fantastičnu izložbu. Kako se ono reče: “Svi putevi idu za Rim, ali pasavaju preko hrvatskog otoka Mljeta.”
Ova fantastična izložba mogla bi proputovat po svijetu po našim hrvatskim katoličkim župama i misijama i biti velika promocija hrvatske kulturne baštine, hrvatske povijesti i turizma po svijetu.
Evo malo i o povijesti hrvatskog otoka Mljeta za sve one ljubitelje Mljeta i sve one koji dolaze na Mljetovanje.
Povijest Mljeta i nekoliko podataka o dijelu NP Mljet
Prvi stanovnici na Mljetu bili su Iliri iz plemena Ardijejaca koji su preko luke Prapratno na poluotoku Pelješcu došli na Mljet prije 4000 godina. Prvi doticaj s Mljetom imali su u lukama Sobra i Okuklje, koje su bile najbliže Pelješcu, ali su također došli u doticaj s lukama Polače i Kozarica. Došavši na potpuno pošumljeni otok, polako su se naseljavali uz izvore pitke vode i uz rubove otočkih dolova. Živjeli su u malenim nastambama sagrađenim od suhozida, dok su ih pokrivali granama makije i bora. Bavili su se stočarstvom, poglavito uzgojem koza i ovaca, lovom i ribolovom.
Prvi povijesni zapisi o otoku Mljetu vezani su za grčke moreplovce koji su ploveći prema svojim kolonijama na Korčuli, Visu i Hvaru sigurno prolazili kroz Mljetski kanal te se sklanjali u mljetske uvale za vrijeme jakih južnih vjetrova. Osim za vrijeme nepovoljnog vremena, Grci su se sklanjali u zaljeve Sobra i Polače zbog izvora pitke vode koji su bili u blizini morske obale. Materijalnih dokaza o stanovanju Grka na Mljetu nema pa se dâ zaključiti kako Grci otok nisu ni naseljavali, već su ga koristili za odmor i kao zaklon od lošeg vremena. Dokaz tome su podmorska nalazišta grčkih amfora u današnjim lukama Okuklje, Sobra i Polače, koja su nastala usred stradavanja brodova u nevremenu ili za vrijeme gusarskih napada.
Mljet je pod vlast Rimljana došao 167. godine pr. n. e. kad je ardijejski vladar Gencije zaratio protiv Rima i u tom ratu bio pobijeđen. U to su vrijeme Rimljani osvojili područje do današnje Albanije. Vlast Rima na Mljetu je bila nominalna jer su Iliri i dalje gusarili Mljetskim kanalom. Prve konkretne podatke o Mljetu nalazimo kod rimskog pisca Apijana, koji je opisivao ratove cara Augusta s lokalnim stanovništvom na Mljetu. Apijan u svojem djelu De rebus Illyricis navodi kako je August razorio ilirski grad Melitusu 35. godine pr. n. e. zbog učestalih gusarskih napada na rimsko brodovlje. Pokoravanjem lokalnog stanovništva, Rimljani u zaljevu Polače tijekom 3. stoljeća počinju graditi impozantnu palaču u kojoj je stolovao rimski upravitelj ovog posjeda. Palača je imala i obrambenu funkciju o čemu svjedoče dvije jake kule na njezinim krajevima. Uz palaču su tijekom vremena izgrađene i dvije ranokršćanske bazilike i terme, što ukazuje da je u palači, osim upravitelja živjelo i svećenstvo, a to nam govori da je Polače u ono vrijeme živjelo i funkcioniralo kao kasnoantički, odnosno ranosrednjovjekovni grad.
Neretljani su na Mljet došli preko Pelješca, isto kao i Iliri, a svoje su naselje (prvo slavensko naselje na Mljetu) izgradili iznad današnjeg naselja Maranovići i nazvali su ga Vrhmljeće.
U 12. stoljeću benediktinci sa sjedištem u samostanu na Otočiću sv. Marije postaju gospodari cijelog Mljeta te su u vrlo kratkom roku utvrdili svoju feudalnu vlast na cijelom otoku. Benediktinci su svu hranu proizvodili sami svojim radom, a domaćem su stanovništvu pokazivali kako uzgajati pojedinu kulturu što je uvelike unaprijedilo poljoprivredu na otoku. Osim za gospodarstvo, benediktinci su odigrali veliku ulogu u razvoju pismenosti. Smatra se da je knjižnica samostana na Mljetu pripadala među deset najvećih benediktinskih opatija u cijeloj Dalmaciji. S vremenom su benediktinci postali i crkvena i civilna vlast na otoku. Posebnom listinom, “Mljetskim statutum”, izdanom u Dubrovniku 24. rujna 1345. godine, samostan oslobađa sve otočane od svih kontribucija i službi prema opatiji.
Nakon donošenja Mljetskog statuta 1345. godine i nakon oslobađanja otočana od kmetske podložnosti, Dubrovčani su se polako počeli pripremati da što prije uspostave svoju vlast na Mljetu. 15. studenog 1410. godine Veliko vijeće donosi propise o Mljetu čime je Mljet definitivno postao dio Dubrovačke Republike. Mljet će pod Dubrovnikom ostati sve do ukidanja Republike 1808. godine.
Godine 1806. francuska je vojska okupirala Dubrovačku Republiku, a dvije godine kasnije ukinut je samostan Sv. Marije. Nakon Napoleonovog pada, zbog sprječavanja pustošenja crkvenih dobara, vlast je preuzela Engleska i nakon vrlo kratko vremena prepustila ga Austriji. Dolaskom Austro-Ugarske, na otoku je došlo do većih pomaka u razvoju infrastrukture i poboljšanja kvalitete života. Isto tako, problem koji je predstavljao veliki broj zmija otrovnica riješen je kada su iz Beča donijeli 12 mungosa, koji su otok potpuno oslobodili od ove velike opasnosti. Za vrijeme Austro-Ugarske pokrenut je i projekt zaštite mljetskih jezera, organizama i šume pod nazivom Naturschutzpark Meleda.
Nakon Prvog svjetskog rata, Mljet okupiraju Talijani, no ubrzo je otok pripojen Kraljevini SHS. U Drugom svjetskom ratu, Talijani nakratko okupiraju otok do svoje kapitulacije, kada nakon isto tako kratke njemačke okupacije, postaje dio Jugoslavije i na kraju Mljet je u sastavu samostalne , suverene Demokratske Republike Hrvatske.
U novijoj povijesti, 1960. dio otoka proglašen je nacionalnim parkom, što je podrazumijevalo i status zaštite prirodne i kulturne baštine.
Nacionalni park Mljet obuhvaća sjeverozapadni dio otoka Mljeta, koji se proteže područjem od 5375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje 11. studenoga 1960. godine proglašeno nacionalnim parkom i predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Sredozemlju.
Istočni dio Mljeta je zaštićen kao rezervat prirodnih rijetkost koji je danas u ingerenciji Nacionalnog parka Mljet.
Pri osnivanju NP Mljet 1960. stanovnici područja sela Goveđari, ugovorom su pristali da se na njihovoj zemlji osnuje NP, a po tom istom ugovoru imali su pravo na obrađivanje polja, uzgajanje stoke, branje drva za gradnju barki i ogrjev na područjima koje je NP odobravao svaku godinu. Imali su pravo u Jezerima ribati za osobne potrebe, male i velike vrše, vađenje kunjaka i školjaka i mušula.
U Jezerima ne postoji obalni pojas, a više od 80 posto zemljišta kojim se kreću turisti tj. temeljni fenomen, je do samog mora privatno vlasništvo. Za vrijeme Austro – Ugarske monarhije, da bi zaštitili svoja prava i pravo ribolova u zaštićenom području parnicu su vodili s Upravom Bečkog Dvora 18 godina, a koju je stanovništvo dobilo i donesen je zakon – Pravo Življenja – Status Meredanus, a 19. prosinca 1889. godine potpisana je nagodba između stanovnika zapadnog dijela Mljeta i Kraljevskog šumarskog upraviteljstva. S tim zakonom dobili su pravo na tradicionalni način života i tradicionalni način ribanja koje je zagarantirano kasnije i poveljama UN, a koje su potpisale i obje Jugoslavije i Republika Hrvatska kada je međunarodno priznata.
Znači da je stanovnicima NP Mljet, tradicionalni način života i tradicionalni način ribanja zagarantiran Ustavom Republike Hrvatske. To znači da svaki drugi zakon ili uredba koji ukida i zabranjuje tradicionalni način življenja i tradicionalni način ribanja, protivi se Ustavu Republike Hrvatske odnosno, protuustavan je i protuzakonit. A kako je tradicionalni način života zagarantiran poveljama UN kao ljudsko prava građanina i čovjeka, onda svako njegovo kršenje dovodi do kršenja ljudskih prava.
Status Meredanus je naziv za zakon koji je nastao kao posljedica nagodbe između stanovnika zapadnog dijela Mljeta i Kraljevskog šumarskog upraviteljstva 19. prosinca 1889. godine. Ovim zakonom stanovnici su dobili pravo na tradicionalni način života i tradicionalni ribolov, uključujući pravo svake familije na 12 malih vrša, pet velikih vrša, mreže : prostica, bukvara, gerarica , srdelara, gavunara, parangal, ričijak, feral i osti i to bez ikakve dozvole. To je bilo osigurano svakoj familiji bez ikakve dozvole. U obje Jugoslavije taj je zakon poštovan, a u uspostavom NP Mljet Statut NP Mljet je uključio sve stavke iz Statusa Meredanusa plus pravo na još 200 metara popunice i polandaru. To su nove mreže koje se prije nijesu upotrebljavale .
Na prijedlog stanovnika NP Mljet donesen je zakon o 500 m obalnog pojasa kojeg je Sabor donio na snagu 2002 . godine. Stanovnici NP su jedini mogli ribati u zaštićenom obalnom pojasu, a svima drugima je bilo zabranjeno. Međutim pri ulasku Republike Hrvatske u EU naše tradicionalno ribarstvo je potpalo pod gospodarsko – ekonomski razvoj umjesto pod tradicionalni način života koje je zagarantirano poveljama UN i Ustavom Republike Hrvatske. Tradicionalni način života je naše ljudsko pravo građanina i čovjeka i dužnost da prenesemo tu tradiciju na buduće generacije. Zabranom našeg tradicionalnog ribanja, koji je naša egzistencija krše se ljudska prava građanina i čovjeka na jednom dijelu teritorija Republike Hrvatske i EU. I u zakonu EU piše da u zaštićenim područjima stanovnici mogu ići u lov i ribolov isključivo radi ishrane. A mi to i radimo.
Kad idemo bacit mreže (to su sve mreže stajaćice) i kad ulovimo ono malo ribe nahranili smo sa time ne samo našu obitelj nego i susjede koji nisu mogli poći na ribanje ili one starije koji nemaju mogućnosti i koji više ne mogu poći na ribanje. Naši ribari u NP Mljet ne ribaju da bi prodavali ribu nego isključivo da bi nahranili svoje familije. Na Mljetu nema ribarnice da bi mogli kupiti ribu. Najbliža je ribarnica u Dubrovniku 40 milja daleko i treba se voziti brodom. Brod ide ujutro u 6 i vraća se navečer u 6. To znači da stanovnici NP Mljet nemaju pravo jesti ribu, a okruženi su morem koje je najbogatije ribom u Jadranu dok NP koristi njihovu zemlju bez ikakve naknade i na njoj zarađuje novac od ulaznica koje prodaju turistima. Svi oni koji rade u NP Mljet, a nijesu stanovnici NP Mljet niti vlasnici zemlje ostvaruju svoje prihode na zemlji čiji su vlasnici stanovnici NP Mljet. Većina turista koji dolaze u Županiju dolaze vidjet NP Mljet jer je NP Mljet daleko poznata ne samo turistička destinacija, već i nautičarska turistička destinacija. Svi brodovi i kruzeri pasavaju preko Pomene ili Polača i posjećuju NP Mljet.
Nadam se da svi oni koji rade u državnim institucijama kako od Općine tako i Županije i Hrvatske Vlade naučit povijest Mljeta prije nego što donesu kakav zakon ili se bar pitat stanovnike NP Mljet što treba učinit za što bolje očuvanje mora i prirode jer su oni očuvali ovu ljepotu i vrijednost stoljećima, a na žalost neki zakon kojeg donesu ili sprovode nadležni organi mogu samo dovesti do uništenja prirode i mora , a također, opstanka stanovnika u NP Mljet. Budimo i ostanimo živjet cijelu godinu u NP Mljet kako je to načelnik Mljeta rekao. U protivnom postat ćemo “one day destination” bez domicilnog stanovništva i bez naše mljecke kulturne baštine i tradicije. Doći će drugi kojima nije brige za prirodu već samo za zaradu i stat će na otoku samo dok traje turistička sezona. Na svima je vama hoćemo li imat Mljet bez Mljećana.