Zadnjih dana, kao da se vraćamo u uvijek isti krug. Tenzije. Pogledi ispod oka. Oštri statusi, pasivna agresija među prijateljima, podjele po obiteljima. Ne zato što je netko opljačkao državu. Ne zato što je netko prevario narod. Već zato što – ide na koncert Marka Perkovića Thompsona.
Nema tog ljetnog festivala ili izvođača koji ne napuni dvorane ili rive bez da itko preispituje tko to ide, što to znači, ili kako to odražava na nas kao društvo. Ništa. Pjevač s istoka? Nikakav problem. Zabava, nostalgija, “dobra muzika”. Sve prolazi – osim kad se radi o Thompsonu.
Onda kreće analiza. Tko ide? Zašto ide? Je li Hrvat “previše” ako ga sluša? Je li radikal? Neobrazovan? Zatucan? Ili možda, još gore – pseudodomoljub?
Ja idem. I ne da mi se opravdavati zbog toga!
Ne idem jer mi netko “naređuje”, ne idem jer sam slijepa ni zato što živim u prošlosti. Idem jer želim osjetiti ono što ni jedan drugi koncert ne pruža – kolektivnu emociju naroda koji je preživio, koji pamti i koji se sjeća. Idem jer su naši roditelji, djedovi, bake – upravo s tim pjesmama na usnama – branili domove, gradove i obitelji. Idem jer sam odrasla uz stihove koje nisam morala razumjeti da bih osjećala. Jer su ti stihovi bili uz nas u tišini doma, na proslavama, u suzama i smijehu.
To nije obožavanje jedne osobe, to je dio kulturnog identiteta. Dio mene. Dio onoga tko sam i odakle dolazim.
Ali u današnjoj klimi, priznati da ideš na Thompsonov koncert znači automatski biti stavljen u kutiju. I to onu najmanje poželjnu. U medijima si “kontroverzan“, na društvenim mrežama “nazadna ekipa“, među kolegama “jedan od onih“.
A što ako nisam? Što ako sam obrazovana, pristojna, mirna, ali i svjesna svog identiteta? Što ako ne mrzim nikoga, ali ne dam ni da se moju glazbu, moje emocije i moj odgoj – stigmatizira?
Zašto je ljubav prema domovini postala teret, a ne ponos?
Zašto se pjesme koje su dizale moral u najtežim danima danas analiziraju pod povećalom ideologije, dok se istovremeno slave oni koji nikad nisu ni znali gdje je Hrvatska?
Ja biram ići. Ne da provociram. Ne da dijelim. Nego da budem dio mase koja osjeća isto. Jer pjesma je snaga. Pjesma je sjećanje. Pjesma je oružje koje ne ubija, ali budi.
I ne bojte se!
Ne bojte se naslova, ne bojte se komentara, ne bojte se etiketa koje će vam pokušati zalijepiti. Ne bojte se doći. Sigurno je. Slobodno je. Legalno je. I duboko, iskreno – ljudski je.
Vidimo se pod zastavom, ispod neba koje su naši branili – pjesmom koja se pamti!