U vremenu kad identitet često postaje tema sukoba, Steve Ravić ili Stipe, kako mu je pravo ime svoju hrvatsku pripadnost ne nosi kao teret, već kao čast.
Rođen i odrastao u Australiji, u srcu hrvatske zajednice St. Albans u predgrađu Melbournea, Steve je umjetnik, producent, redatelj i glazbeni promotor koji svojom karijerom gradi mostove između domovine i dijaspore.
S Hrvatskom nije povezan samo emocijom, već i djelima, od borbe u Domovinskom ratu, do snimanja filma o Marku Perkoviću Thompsonu i njegovoj priči koja nadilazi glazbu, te pomoći kao međunarodni Markov glasnogovornik u borbi protiv kleveta protiv Marka na međunarodnoj razini, do današnje borbe za kulturni identitet Hrvatske na svjetskoj sceni.
Također, Steve nam je otkrio da je autor najavne fotografije koja se koristila za najavu koncerta na Hipodromu.
Danas, kao priznati autor dokumentarnih i igranih filmova, Ravić ne odustaje od toga da
Hrvatsku predstavi svijetu – iskreno, snažno i bez kompromisa.
Dok hrvatske institucije sve češće okreću leđa vlastitoj kulturi, Steve je taj koji podiže hrvatsku zastavu na festivalima poput Cannesa i kaže: “Ako Hrvatska neće stati iza sebe, ja hoću.”
Steve Ravić je podsjetimo nedavno osvojio i nagradu Večernjakova domovnica 2025. po izboru čitatelja.
U ovom iskrenom i nadahnutom razgovoru sa Zoranom Korečićem za portal Moja domovina, Steve otkriva kako je svoj život posvetio promociji Hrvatske kroz film i glazbu, kako se suočava s ignoriranjem hrvatskih institucija i zašto ne odustaje od toga da svijetu pokaže tko su Hrvati – narod koji se ima čime ponositi.
Zoran:
Pozdrav Steve! Kako da te oslovljavamo – Steve ili Stipe?
Steve Ravić:
Pozdrav! Navikao sam na Steve. To ime sam dobio još u školi. Rođen sam kao Stipe Ravić, ali kad sam krenuo u prvi razred, učitelji su mi odmah rekli: „Ti bi na engleskom bio Steve.” I tako je ostalo. To je, zapravo, izravan prijevod – kao što je od Stjepana engleski ekvivalent Steven, tako je i od Stipe – Steve.
Zoran:
Rođen si u Australiji, u Footscray (zapadno predgradje) i odrastao u St. Albansu?
Steve Ravić:
Tako je. St. Albans je mjesto koje mnogi zovu hrvatskom kolonijom pokraj Melbournea. Možda i najjača hrvatska zajednica u svijetu, ako je možemo tako nazvati – kolonijom. Kad bi se ulazilo u St. Albans, prolazilo se ispod mosta na kojem je bio ispisan natpis: “Welcome to Croatian Territory.” Tu sam odrastao.
Lokalne vlasti bi povremeno uklanjale taj natpis, ali već sutradan bi se pojavio novi natpis Welcome to Croatian Territory. To se ponavljalo više puta, sve dok naposljetku nisu odustali – natpis je ostao. Stajao je tamo sve do 1991. godine.
Kad je Hrvatska napokon stekla neovisnost, i kad su tada po posljednji put obrisali natpis Welcome to Croatian Territory, nitko ga više nije vraćao. Jer dobili smo državu a mi smo obavili svoj posao.
Zoran:
Bogu hvala i našim vojnicima na tome!
Steve još jednom te pozdravljam u ime portala Moja Domovina. Nakon uvoda o tvom odrastanju, želim reći da mi je posebno zadovoljstvo što danas imam priliku razgovarati s tobom uživo. Poznajemo se i pratimo već godinama preko društvenih mreža, ali uvijek je nešto posebno kad se može razgovarati licem u lice – pogotovo o tvom životu, radu i svemu što činiš za našu domovinu.
Baviš se medijima, baviš se glazbom, općenito produkcijom. Toliko si raznolik da te je teško pratiti. Glazbeni promoter, i to heavy metalac po vokaciji, ali istovremeno i vrhunski filmski producent. Snimaš dokumentarce, a nedavno si sa svojom produkcijskom kućom nastupao i na filmskom festivalu u Cannesu.
Steve Ravić:
Tako je. Osim dokumentaraca, snimam i igrane filmove.
Zoran:
Tako je i igrane filmove, nekoliko si odličnih snimio. A uz sve to braniš i hrvatske interese. Što zapravo malo tko radi kao ti. Nedavno si na festivalu u Cannesu promovirao priču o Hrvatskoj. Kako uspijevaš svime time se baviti odjednom, a pri tom ostati to što jesi i na neki način uvijek svoj, neovisan o drugima, te na vrlo jednostavan način pokazati svojim primjerom kako je lijepo biti Hrvat među tolikim svjetskim zvijezdama.
Na taj neki pozitivan način, ne pejorativno?
Steve Ravić:
Mislim da sam dobio tu priliku – kao što je dobio i Charles Billich – zato što smo umjetnici. Imamo priliku svijetu pokazati što je biti Hrvat, tko je Hrvat i što pozitivno Hrvat u stvarnosti u svijetu medija i umjetnosti predstavlja.
Osjećam snažnu odgovornost prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Smatram da je moja dužnost pokazati svijetu da Hrvati nisu ono što nas ponekad pokušavaju prikazati – da nismo ni rasisti, ni nacisti, ni fašisti. Svojim djelovanjem želim širiti priču o Hrvatskoj kao o jednoj toploj, ponosnoj i kulturno bogatoj zemlji.
Da pokažem svojim djelovanjem u svijetu tu lijepu pozitivnu priču o nama.
Nažalost, često sam se našao u situaciji da moram braniti Hrvatsku – i to ne bi smjelo biti tako. Nemaju razloga za to da nas napadaju optužbama zbog kojih moramo braniti našu državu. Hrvatska nije nikomu učinila zlo. Hrvatska je branila svoje u Domovinskom ratu i postala je danas moderna država na ponos svih nas.
A zašto imam taj poriv u sebi? Moj 18. rođendan je bio 19. studenog 1991. Ja sam se probudio za rođendan s vijestima da je Vukovar pao. Ja nisam tad proslavio 18. rođendan, nego sam donio odluku da ću otići zaraditi nešto novaca za kartu do Hrvatske i uštediti malo džeparac. Tako sam otputovao u Hrvatsku kako bi dao svoj mali doprinos obrani domovine. Bio sam u Hrvatskoj u Domovinskom ratu 1992. i 1993. godine. To je moj mali čin patriotizma, ispunjen ljubavi prema domovini.
Nakon povratka u Australiju, krenuo sam s produkcijama, ali i glazbenim spotovima za bendove.
Već 30 godina radim režiju i produkciju filmova u sklopu s glazbom. Zbog toga me nalazite u oba svijeta – i u glazbi, i u filmu. No, u posljednje vrijeme, sve više me privlači filmski svijet i tu se sada najviše izražavam. Radim igrane filmove i dokumentarne filmove.
Najviše me zabrinjava kada idem na Cannes Film Festival, jer sjećam se vremena kada je Hrvatska imala svoj štand, predstavljala se svojom zastavom i organizirala svoj poseban dan na festivalu. Tada je to bila jasna i ponosna prisutnost naše zemlje. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Hrvatska je sve više postajala dio šireg udruženja. Sada je u drugom, South Eastern European Pavilion, koji je postao nešto poput tzv. ‘jugoslavenskog’ paviljona, unutar kojeg su se našle i druge države, poput Bugarske i Cipra.
Na vrhu stoji srpska zastava, dok je na dnu Hrvatska zastava, gotovo nevidljiva. To je me jako mučilo. Nemam naravno ništa protiv drugih država i njihovih predstavljanja. Na primjer, Kosovo dijeli štand s Albanijom, ali oni se predstavljaju odvojeno kao Kosovo i kao Albanija. Znači, imaju isti šator, ali svaki ima svoju zastavu. I tamo jasno piše Albanija, kao i Kosovo.
Na našem štandu, sramota mi je reći našem štandu, zato što to nije Hrvatski štand, jer mi nažalost moramo prekrižiti tu riječ naš štand. Jer piše South Eastern European Pavilion, sada, kako se vidi u zadnje vrijeme, sve više ga zovu Balkanski štand. A Hrvatska nije Balkan. To meni smeta.
Kada vidim filmove koje Hrvatska predstavlja tamo, svi su neki jugoorijentirani filmovi.
Zoran:
Da, da, sve više težimo za regionalnim suradnjama i zajedničkim produkcijama.
Steve Ravić:
Suradnje, naravno, nisu problem, nemam ništa protiv toga. Međutim, ono što mi smeta su ideje i koncepti koji se provlače kroz te suradnje, osobito kada je riječ o filmu i medijima. Jugo-nostalgija, nažalost, i dalje živi kroz kulturu Hrvatske. I to meni jako smeta.
Prošle godine sam odlučio, ako oni ne žele predstavljati Hrvatsku, možda nije na meni red. Ipak, kao Hrvat iz dijaspore i medijski producent s vlastitim štandom na Cannes Film Festivalu kroz Majestic Film, odlučio sam dati polovicu svog štanda kako bih promovirao hrvatske priče.
Prošle sam godine znao da gospodin Branko Perić radi Divu, da je krenuo s produkcijom filma Dive, i znam da mu nije bilo lako. To je niskobudžetni film, nije baš imao nekakvu pomoć, nije imao pomoć od Hrvatskog audiovizualnog centara, to definitivno nije imao. Stoga, odlučio sam ga nazvati, reći što se događa, te ga priupitati tko ga promovira za Cannes Film Festivalu. On je rekao, nitko, ništa, nikad nisam bio, no želio bih jednog dana otići na Cannes film festival.
Onda sam mu rekao, ajd’ pakiraj torbe, dolaziš na Cannes, znači bit ćeš dio Majestic Filma, i prezentirat ćemo Divu i Hajduk, njegov prvi igrani film.
Tako sam odlučio da ćemo preko našeg štanda promovirati njegove radove. Rekao sam mu, ako bude Diva gotova, onda ću ti osigurati premijeru na Cannes Market. On se potrudio i uspio završiti film, pa smo ove godine imali na Cannes Film Festivalu premijeru Dive. Uz Divu, imali smo i premjeru mog drugog dokumentarnog filma o Charles Billichu, Billich 90.
Nitko iz HAVCa nije došao pogledati filmove. Moje kolegice su uredno odnijele poziv da dođu pogledati Divu i Billicha, ali nitko se nije odazvao. Nije me ni iznenadilo, jer smo ih već pozivali i za prvi dokumentarac o Billichu 2019. godine, ni tada se nisu odazvali.
Mislim, žalosno je, ali unatoč tome, ja i dalje želim napraviti neku pozitivnu priču o hrvatskom filmu.
Neka rade na način na koji žele, ali ako oni neće promovirati Hrvatsku, onda postoji i naći će se netko tko hoće, i to će biti grupa ljudi koji će predstavljati hrvatski sadržaj, hrvatske filmove, pogotovo hrvatske povijesne filmove, poput Dive.
I sad Branko radi na pripremama, razvija scenarij. Mara Perić piše scenarij za Kraljicu Katarinu i to je njihov sljedeći projekt.
Aktivno radimo na razvoju produkcije za Kraljicu Katarinu. Htjeli bi da se svi hrvatski filmski redatelji i producenti pokrenu i da se potrude da radimo što više hrvatskih priča. Imamo interesantne priče, te ne razumijem zašto promoviramo te jugo orijentirane priče.
Zoran:
Slažem se u potpunosti, pogotovo zato što materijala imamo, povijest nam je bogata, duga, velika, sadržajna s puno stvari zanimljivih iz prošlosti koje se može pretočiti u filmske priče i prikazati mlađim generacijama, pogotovo – a upravo ti to možeš sjajno napraviti.
Kako si i sam rekao, baviš se i glazbenom produkcijom, surađivao si s legendama poput Manowara, Doro Pesch i Alice Coopera. To je bio san iz djetinjstva koji si ostvario.
Smatram da ako netko poput tebe, tko ima dugogodišnje iskustvo na svjetskoj razini u glazbenoj produkciji, odluči prenijeti tu kvalitetu u filmsku industriju, sigurno neće napraviti ništa loše.
Glazbena industrija, naročito u posljednjih 40-50 godina s pojavom MTV-a, postala je jedan od glavnih pokretača medija, stvarajući vrhunske produkcije koje često mogu parirati kvaliteti najboljih svjetskih filmova, samo u kraćem formatu. Upravo ta povezanost glazbene i medijske produkcije daje nam savršen temelj za stvaranje kvalitetnih, svjetskih i sadržajnih filmskih projekata.
Ako državna tijela poput HAVC-a nisu u stanju podržati takve projekte na odgovarajući način, mislim da se to itekako može i treba gurati kroz privatne inicijative. Siguran sam da postoji mnogo entuzijasta, kako u Hrvatskoj, tako i u dijaspori, koji su spremni uložiti energiju i resurse da se stvore filmski materijali koji će trajati i ostati za buduće generacije.”
Steve, htio sam te pitati još nešto, provlači se cijelo vrijeme ta tvoja suradnja i prijateljstvo s Markom Perkovićem Thompsonom, pa evo i sada kada razgovaramo, tu si u Zagrebu na Hipodromu došao snimiti svoj vlastiti dokumentarac o cijelom događaju.
Steve Ravić:
Možemo slobodno povezati dvije teme u jednu jer sam baš to i htio reći, a vezano je uz glazbenu scenu. Marko Perković Thompson je, kao i ja, heavymetalac – to svi već dobro znaju. Imao je dugu kosu neko vrijeme, baš kao i ja, i obojica obožavamo istu glazbu. On je veliki fan mnogih bendova s kojima sam ja surađivao, što nas dodatno povezuje.
Marka sam upoznao prvi put u Domovinskom ratu i on mi je bio uzor, kad sam bio u Australiji, kad sam čuo Bojnu Čavoglave, to mi je značilo sve.
Radimo dokumentarni film o ovom događaju, ali želim i više. Uvijek gledamo velike koncerte i narod, sve to izgleda jako lijepo, ali želimo nešto posebno napraviti, jer nikada ne čujemo od fanova, od pratitelja Marka Perkovića Thompsona tu njihovu priču, pa sam odlučio da bi bilo lijepo da pratimo priče onih koji dolaze na taj koncert. Dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, a ne samo recimo fanovi, nego i ljudi koji rade produkcije, ali su isto postali fanovi Marka Perkovića Thompsona, na primjer, Neil Johnson koji dolazi iz Amerike, radio je s bendovima poput Manowar, ali i U2 naprimjer. Jason McNamara je došao iz Japana, on je inače iz Australije, ali živi u Japanu. Radio je sa bendovima poput Van Halen, Steve Vai, znači to su velika imena, pa sam mislio, i jedan i drugi su došli prije u Hrvatsku da rade sa mnom sa Markom, i kad sam ih zvao i rekao čuj, to i to se događa tog datuma, želio bih da se vratite, da svi radimo zajedno na jednom moćnom projektu, i da tu priču ispričamo svijetu“ svi su prihvatili.
Ono što me već dugo smeta, i s čim se redovito susrećem, i dalje radim kao Markov „međunarodni glasnogovornik“ prema stranim medijima koji guraju te neke klevete, uvijek moram braniti Marka, i to ne bi trebalo biti tako, da smo u situaciji gdje nekoga moramo braniti za ono što on nije, protiv onoga što on nije. Odlučio sam, napravit ćemo jedan međunarodni film, tako da ljudi koji nisu Hrvati, koji ne prate Marka Perkovića Thompsona, a biti će zainteresirani, zato što je ovo ipak svjetski rekord, 500.000 ljudi na jednom mjestu na koncertu, da ljudi vide zašto upravo toliko ljudi dolazi gledati i pratiti Marka Perkovića Thompsona. Da ljudi da dožive taj isti doživljaj, koji će doživjeti publika Marka Perkovića Thompsona, i da vide da Marko nije rasist, niti nacist, niti fašist. Da vide da je on protiv svih tih režima, i naravno protiv komunista, koji su s ostalim totalitarizmima i danas naš najveći problem.
Želim svijetu dati taj osjećaj kojeg mi doživljavamo kao Hrvati, da vide tko smo i što smo i što mi predstavljamo. U jednom filmu ćemo obraniti Marka od tih kleveta i laži, jer ćemo prenijeti svijetu istinitu priču o Marku.
Zoran:
Ja bih rekao da ovaj utjecaj tih kleveta koje dolaze iz inozemstva, više dolaze od strane naših ljudi, tako zvanih naših ljudi, koji te difamacije i laži šalju inozemstvo.
Steve Ravić:
Apsolutno, jer strani novinari ne provjeravaju te laži koje dolaze iz Hrvatske, nego dalje šire te laži kroz svoje novine.
Zoran:
Mehanizam je jednostavan, ali učinkovit: određeni krugovi iz Hrvatske plasiraju informacije agencijama koje potom šalju tekstove stranim medijima. Ti mediji objave sadržaj, često bez provjere, a zatim se ti isti tekstovi vraćaju u Hrvatsku kao navodno objektivno mišljenje iz inozemstva. Ispada kao da „Njemačka piše“, ili „strani mediji primjećuju“, dok se zapravo radi o recikliranim, plaćenim sadržajima koje je sve inicirala ista domaća skupina.
Nedavno se to dogodilo s navodima koji su navodno došli iz Njemačke, a zapravo su prepisani iz materijala koje je distribuirala jedna agencija, uz potporu određenih ljudi iz Hrvatske, koji, nažalost, ne djeluju u interesu ni Marka, ni Hrvatske, ni javnosti.
Još je poraznije što se za komentare i stavove često traže mišljenja upravo onih koji pokazuju otvoreno neprijateljstvo prema vlastitoj zemlji. Ponekad se čini da mrze svako jutro u kojem se probude u Republici Hrvatskoj.
Rekao bih Hrvati imaju u sebi nešto posebno, ako ih se stavi van sustava u nekakav, normalan kapitalistički vanjski sustav gdje se trebamo dokazati u inozemstvu da imamo taj nekakav u sebi gen samo održivosti i borbe, i jako smo uspješni u onome što god da napravimo, kad se primimo pošteno posla i kad ne ovisimo o sustavu. Rekao bih da većina Hrvata su i dalje ona šutljiva većina koja potpuno stoji na strani svoje domovine Hrvatske, no manjina je glasna i manjina prosvjeduje, drži medije, ali manjina će ovim koncertom koliko god je bilo im teško i koliko god mediji pišu loše, neće ništa moći na ovo zbivanje reći.
Steve Ravić:
Sad smo mi njima dokazali da su oni manjina, manjina koje i dalje kontrolira većinu, znači Hrvati su ostali nažalost sluge bivšeg sistema. Ljudi iz bivšeg sistema koji dalje vladaju s hrvatskim narodom i toga smo svi svjesni i borimo se protiv toga, i ovo je čisti dokaz.
Zato sam ja Marku uvijek govorio, a Bogu hvala da ga je njegov sin Ante nagovorio, Marko, moraš se vratiti jer ti si jedini način da mi možemo dokazati njima da smo mi većina i da smo mi jači, jer ljudi, mi se nemamo s čime dokazati, osim sporta i Marka, jer ovo je čisti dokaz, znači ovaj koncert, dolazi pola milijuna ljudi, podržavaju Marka i svi smo zajedno. To je čisti dokaz da Hrvatska ima nacionalnu svijest, patriotizam i da svi vjerujemo u Hrvatsku.
Zoran:
Da, to si ti govorio stalno, a zapravo mi svi koji se protivimo svim totalitarizmima, a baš samim time što se protivimo, trn smo u oku jednom od najvećih totalitarizama. To je taj komunizam i to kvazi jugoslavenstvo koje je uništavalo sve nas, ali sad već 35-tu godinu imamo našu državu i ne moramo uopće se brinuti što govore, zapravo oni nam mogu staviti ‘soli na rep’.
Steve Ravić:
Da i to njima smeta, kada ja na primjer, u međunarodnim novinama govorim da smo protiv bilo kakvog režima, znači totalitarizma koji pokušava kontrolirati ljude, koji će kontrolirati mišljenje ljudi i sve, zapravo evo na primjer, 2019. godina je najbolji primjer za to, bila je to igra slučajnosti.
Kada je dolazila moja ekipa, ista ekipa koja će biti i na ovom koncertu, bili su na koncertu 2019. u Splitu. Pokupio sam dio ekipe na zračnoj luci, neki su prethodno stigli, svi putujemo, letimo za Split. I na istom letu je novinarska ekipa, više njih, i čuli su kako moji pričaju engleski na australskom naglasku.
Jedna je novinarka bila Australka, bio je i jedan novinar iz Al Jazeere, te drugi strani novinari. I onda su oni stali raspitivati, pa, je li vi idete na onaj koncert, radite neki prijenos? Mislim, što tu radite?
I moja ekipa je rekla, da, tu smo zbog koncerta. I onda oni kažu, „we’re here to do stories about the uprising of fascism in Croatia“. I onda sam dok sam bio nagnut prema podu, jer sam nešto vadio iz torbe, kada sam ja to čuo, napravio kratku pauza, dignuo se kako bi pitao: „You’re here to do a story about the uprising of fascism in Croatia?“
Oni kažu da, ja kažem, „You have one problem with that.“ I onda oni u mene gledaju, what’s that? Ja kažem, fascism doesn’t exist in Croatia.
I onda oni mene gledaju, začudili su se, i onda pitaju, ja odgovaram, u vezi Marka Petkovića Thompsona, kažem, on je protiv i fašista, nacista i komunista.
Pogotovo komunista, zato što Hrvatska ima i danas komunista, i to je najveći problem Hrvatske i hrvatskog naroda. I onda oni kažu, pa dobro, ali ako on nije nacist, onda zašto dozvoljava da ljudi dolaze sa zastavom koji ima prvo bijelo polje?
Onda sam rekao, ona stara priča, pokažem im moj prsten, kažem, mislite na ovo? Onda oni gledaju, onda ja sam njima objasnio da to nema blage veze s fašistima, niti nacistima, da je to stari povijesni grb. Nakon toga su tražili intervju s Markom, i ja sam, pitao Marka, a on mi je rekao, Steve, odradi taj intervju u moje ime. Nakon koncerta napravio sam press konferenciju s tim novinarima na plaži u Splitu, na Rivi, oni su mene ispitivali, ja sam njima davao odgovore, bili su na koncertu, i onda su mi zahvalili nakon intervjua, pa su rekli, nakon intervjua s tobom, nakon što smo svjedočili koncertu, vidjeli smo da tu nema ništa ekstremno, nikakav fašizam, niti nacizam, hvala vam puno na intervjuu. Uzvratio sam im, imam samo jedno pitanje, „I have one question if you don’t mind“, znam odgovor, ali oni me pitaju što je, kažem pa otkud vam ta informacija o Marku, tko vam je prenio tu informaciju da je to neki fašizam, koji naravno ne postoji? Oni su rekli, dobili smo informacije od ljudi iz Hrvatskog sabora i hrvatskih novinara, znamo koji su ti novinari i znamo koji su ti ljudi iz Hrvatskog sabora.
Zoran:
Sve je jasno, uvijek dolazi laž iz tvoje kuće figurativno i stvaraju se nepovoljne slike, koje apsolutno nemaju veze, i ja mislim, ti si i sam rekao i prekrasno opisao i u svojim proteklim intervjuima, pa i ovim svjedočenjem, Hrvatska živi svoj život, Hrvatska je država 35 godina stara, sazdana na domovinskom ratu, na tome što smo se svi skupili kao jedan i obranili državu od puno jačeg neprijatelja, poštujemo i našu tradiciju i naših 13 i više stoljeća povijesti na našim prostorima i obilježavamo 1100 godina hrvatskoga kraljevstva ove godine i živimo dalje, živimo za budućnost, živimo za našu djecu, a ne razmišljamo nekakvoj lažnoj prošlosti koja nam se želi nametnuti, kao što oni nam žele nametnuti.
I evo za kraj, samo kratko o tvojim korijenima malo, otac ti je iz Hercegovine? Mama Slavonka? Reklo bi se integralni Hrvat?
Steve Ravić:
Da, da. Mama je iz Nove Gradiške iz Rešetara, otac mi je iz Širokog Brijega, selo Buhovo.
Zoran:
Steve, hvala puno na ovom otvorenom razgovoru, veselim se tvom dokumentarcu.
Steve Ravić:
Zorane, hvala i tebi.