Moja ljubav spram domovine nije omeđena ovime ili onime nego dolazi duboko iz srca… Nije potrebno da mi ju itko potvrđuje, umanjuje ili definira samo zbog toga što moj pogled na ljude i događaje oko nas nije, niti će biti identičan…
Nisam ja čovjek za ladice pa da me se svrstava ovamo ili onamo… Nema tu interesa, kalkulacija, nego samo zdrav razum, čista emocija i uvažavanje drugoga i drugačijega….
Poštujem tuđe, volim svoje, onako zdravorazumski, ne utvarajući se da smo privilegirani niti bogomdani…
Nije na meni da nosim krimen nekih prošlih generacija, ali ono što jest na meni/nama je da učimo iz povijesti…
Sve što baštinimo, a lijepo je i pozitivno neka nam služi kao podstrek da to očuvamo, oplemenimo i time se s pravom ponosimo!
Sve loše neka ostane u ropotarnici prošlosti i kao opomena da se ne ponovi slično
našim generacijama…
Uvažavajmo se, poštujmo žrtve, čuvajmo svoje i budimo zahvalni za ovu lijepu domovinu koju imamo!
Boga se najbolje ljubi djelima, pa neka naš narativ i naša djela svjedoče privrženost Bogu
i ljubav prema bližnjemu…
Ne budimo licemjeri, ni kontradiktorni u svojoj religioznosti ili u etičkim načelima kojima se vodimo.
Probajmo se okrenuti stvarima koje nas povezuju, a manje onima koje nas razdvajaju prihvaćajući činjenicu da smo različiti i ne moramo misliti jednako…
