U svojem se najbolje osjećamo. Okruženi dragim ljudima, ljubavlju i toplinom radujemo se svakom novom danu. A kada u jesen života mnogi u domu sami ostanemo, još uvijek nas griju uspomene, dragi predmeti i bezbroj stvari, mirisa, boja i zvukova koji su samo u tom kutku svijeta što se domom zove.
Njegovu ljepotu i toplinu ništa zamijeniti ne može. I knjiga se u dragoj, domaćoj sobi radije čita. A u knjizi je često netko svoj dom sakrio, očuvao. Pričajući nam svoju priču, dao nam je dio sebe, svoje duše, svojega srca, svojega doma.
Jednu takvu upravo pročitah. Još su u meni svježi dojmovi, još mi svaki damar treperi i uvjerava me da ću je nekoliko puta pročitati.
I u njoj su priče o domu i domovini. Priče devetnaest heroja, malih, a velikih ljudi. Priče onih koji su za dom i domovinu dali i mladost i zdravlje, neki i živote. Priča o mladosti koja je školsku klupu zamijenila ratištem u koje se njezin zavičaj pretvorio.
Nisu se nadali, nisu ih pripremali, a ipak su htjeli, naučili i mogli braniti i obraniti ono najdraže – dom i domovinu.
Preživjeli, prerano sazreli, umjesto radosti u slobodi mnogi doživljavaju uvrede, napade, podsmijehe. Šute i stoički podnose.
U ime koga i za koga? U ime ljubavi, hrabrosti, u ime sjećanja na svoje prijatelje kojih više nema, s kojima su zajedno dom i domovinu obranili.
Danas se mnogi u toj domovini stide njihove žrtve, ograđuju se od njihovih ideala, uskraćuju im spomen obilježja.
Gorko je to saznanje. Gorko meni dok čitam njihove priče i steže me u grlu. A kako je njima?
Neću pisati ni o kome ni o čemu je riječ. Oni koji žele znati znaju.
Oni koji ne žele i neće da znaju, koji se stide i ograđuju, a ne stide se uživati plodove junaka ovih priča, sami će se prepoznati.
Reći ću samo jedno. Nikada i nigdje ni jedan Hrvat ili pripadnik bilo kojega naroda ne smije se stidjeti sebe, svojega doma, svoje domovine. Ne treba i ne smije se stidjeti pozdrava, pjesme, pokliča, svega onog čime je svoju ljubav prema domu i domovini izražavao, što ga je u borbi bodrilo i snage mu davalo.
A oni koji kopaju po prošlosti tražeći ponešto čime bi pozdrave, pokliče i pjesme ukaljali, neka se zamisle imaju li pravo uživati u plodovima borbe, muke, znoja i krvi onih koji su se pod tim pozdravom, pod stijegom i uz pjesme bodrenja prolijevali.
I na kraju, tko se u Hrvatskoj stidi pozdrava “za dom spremni” nije dostojan da ima ni dom ni domovinu.
Devetnaest heroja iz knjige koju će oni što ih zanima pronaći, bez da navedem naslov i autora, su uz taj pozdrav stvarali Hrvatsku.
Njima i svima koji su ugradili svoj kamenčić ljubavi u temelje naše drage domovine hvala jer su bili za dom spremni.
DOM
Dom je svetinja
u njemu život gnijezdi
ljubav svate i sreća se rađa.
Grije i sramote je
tuđi dom napasti,
sreću rušiti, obraz okaljati.
Narod moj, Hrvati ponosni
ne griješi,
nikad griješio nije
svoje je branio i braniti smije!
A pozdrav naš sveti
za dom spremni
neka svakog Hrvata prati.
Od stoljeća sedmoga
svoji smo na svome
hrabri, čestiti Hrvati.