U Etnografskom muzeju u Rupama, u ponedjeljak 8. listopada 2025. otvorena je izložba “Na mrkjenti života – tradicijska kultura otoka Mljeta” autorice Branke Hajdić.
Uvodno je glasnogovornica Dubrovačkih muzeja, Marta Vukadin istaknula: “Ova je izložba otvaranje prozora u svijet jednog otoka, njegovih ljudi, običaja i lijepih uspomena. Sad nas očekuje pravi trenutak za osjetiti duh, ali i onu radost Mljeta. Izložba je rezultat predanog rada Branke Hajdić koja kroz predmete, slike ali i zvukove donosi sve ono što čini kulturni identitet ovog dragocjenog otoka. Ova izložba je ujedno i doprinos 65. obljetnici osnutka Nacionalnog parka Mljet, što joj daje dodatnu simboliku i vrijednost.”
Brojne posjetitelje izložbe pozdravila je i ravnateljica Dubrovačkih muzeja, Marija Šiša-Vivek i dodala: “Mljet je mnogo više od otoka, to je mjesto gdje priroda i kultura žive u suglasju, gdje se povijest osjeća u svakom kamenu, a priče njegovih stanovnika odjekuju kroz vrijeme. Ova izložba odražava baš tu posebnu povezanost utkanu u tradiciju i svakodnevicu te nas podsjeća koliko je važno njegovati i čuvati te vrijednosti za buduće generacije. Neka nas ova izložba nadahne da i dalje čuvamo i njegujemo naše vrijednosti, te da s ponosom prenosimo priče i običaje našeg zavičaja.”
Voditelj Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja i stručni suradnik na izložbi, Ivica Kipre pohvalio je autoricu izložbe i dodao: “Ovdje zapravo, gostuje Mljet. Nama je drag, nije tako dalek, možda bismo ga i više mogli posjećivati, ali je iznimno bogat otok s raznim oblicima tradicijske baštine. Zagovornik sam toga da se naši krajevi obrađuju u cjelini, nikad parcijalno jer tek onda, kad se to sve prikaže, možete doživjeti što to znači zavičajni identitet, lokalni govor, prostor koji obilježava te ljude, kakva je nošnja i odakle je… Na sva ta pitanja Branka je uspješno ovom izložbom uspjela odgovoriti i s cijelim timom izvrsno realizirala ovaj čitav projekt do kraja.”
Autorica izložbe, Branka Hajdić u svom obraćanju prisutnim kazala je između ostalog: “Meni je pripala čast da po prvi put na sveobuhvatan način prikažem tradicijsku kulturu otoka Mljeta za koji sam i osobno jako vezana. Ovo je prvi put da se na jedan muzeološki način prikazuju svi materijalni i nematerijalni aspekti kulture i identiteta otoka.” Kristina Mirošević, koja je zadužena za likovni postav i grafičko oblikovanje izložbe, otkrila je kako je njihov tim stručnjaka na izradi postava izložbe radio mjesecima, a da im je nit vodilja bila sama mrkjenta, (mrkjenta je oštra, izbrazdana stijena na morskoj obali) odnosno, svaka je tema dobila svoju mrkjentu to jest svoj otok.
Ravnatelj Nacionalnog parka Mljet, Ivan Sršen, također se obratio posjetiteljima: ”Mljet nije samo zelenilo i prirodna baština, on možda jest jedan od najljepših nacionalnih parkova u Europi, najzeleniji otok na Sredozemlju i najstarije morsko zaštićeno područje na Sredozemlju. Usudio bih se reći da je ono što je Dubrovnik na svjetskoj razini, Mljet u nekim europskim okvirima. Mljet nije samo prirodna, već i kulturna baština. Ono što je najvrjednije na Mljetu jesu ljudi, običaji i to je ono što naša ustanova prvenstveno treba njegovati. Pružila nam se prilika da podupremo projekt Branke Hajdić koji je prekrasan, nadam se da će ova izložba imati mjesta na Mljetu i da ćemo to uskoro moći osigurati. Na nama je, kao ljudima koji živimo na Mljetu, kao institucijama koje se brinu ne samo za prirodu, nego i za kulturnu baštinu Mljeta da ovo prenesemo dalje, da ovo ne bude samo muzejski postav, nego i način kako se živi na Mljetu.”
Izložbu je otvorio načelnik općine Mljet, Đivo Market: “Ovo je jedna prekrasna izložba, zaista sam ponosan na to. Hvala autorici, našoj Branki na svemu, svim njezinim suradnicima koji su pomogli da bi ova izložba postala ovo što jest. Hvala svima onima koji su dali svoje eksponate da bi ovo bilo ovako. Zaista sam ponosan ovdje kao Mljećanin. Kao što naša himna kaže: od Saplunare do Pomene, vežu nas uspomene! Mljet nije samo ljepota koju nam je Bog dao, Mljet su prvenstveno ljudi sa svojim običajima, sa svojim starinama koje su nam ostavljene u nasljedstvo i mi ćemo se zaista o tome brinuti s ponosom, a vama svima želim ugodno druženje i razgledanje izložbe. Čestitam 65. rođendan našem Nacionalnom parku, neka nastavi ovako s radom.”
Otvorenje izložbe uveličali su članovi KUD “Natko Nodilo” s izvedbom tradicijskih kola, mljetska poskočica i škampa boško.
A ja mogu posebno pohvalit autoricu izložbe, Branku Hajdić, s njenom ekipom suradnika koji su kroz jedan maštovit način dočarali život otoka Mljeta kroz stoljeća. To je priča ne samo o životu otoka Mljeta nego i kulturnom identitetu, o ljubavi i životu težaka i ribara na najljepšem hrvatskom otoku, kroz tradicijski alat kojim su se služili, radeći na kopnu, na moru, kao i u domaćinstvu, kroz tradicijsku mušku i žensku nošnju i nakit koji je pravo bogatstvo. Bilo je zadovoljstvo ali i tuga gledati stare ribarske alate kojima su se Mljećani služili stoljećima, a sada su nam zabranjeni za upotrebu i nije ni čudo što su postali samo muzejski materijal.
Bogatstvo mljecke narodne nošnje koja nam svojom elegancijom i crveno bijelom odorom pokazuje s koliko je ljubavi utkano, navezeno, našiveno i ispleteno. Svaki djelić je remek djelo samo za sebe; crveni gunj koji se pituravo u kori od bora povezan prednjim i zadnjim prsima, ispod njih bijela mljecka košulja, opasana isukanim pasom, a na glavi škufije sa krpom pod tračak koje su nosile udate žene dok su djevojke nosile crvenkapu koja je jedino nedostajala. Jerbo mljecka kapica ili kako su je zvali crvenkapica spomenuta je u knjizi našeg mljeckog povjesnicara Iva Dabelića i zove se “Arhivska građa za povijest otoka Mijeta” u kojoj postoje zapisi o ženidbenim i zaručničkim ugovorima. I kako se u Dubrovačkoj Republici sve bilježilo tako je otac koji udaje kćer pobrojao što joj daje. Pa je tu napisano i počelice omašćene i neomašćene. Također daje i škufije, ali njih zove škufija.
Prema povjesničaru Ivu Dabeliću, mlade udane žene a prvenstveno vjerenice nosile su počelice – crvenkape. Kako bismo ovu tvrdnju potkrijepili u Arhivu dubrovačkom postoji akvarel koji se zove Mljetski bal – Ballo Meledano – s mladićem i djevojkom, a djevojka ima crvenkapicu. Slikar je iz dubrovačke familije tiskara i nakladnika i slikara i zove se Petar Frano Martecchini, koji je rođen u Dubrovniku 21. lipnja 1806., a umro je također u Dubrovniku 30. siječnja 1900.
Mljetska muška nošnja napravljena je po ovoj slici pod ravnanjem pokojne Katice Bošković Benc. Muška nošnja je privlačna, jednostavna za sašit i lijepo se nosi. Iako neki kažu da su se i na Mljetu nosile široke gaće što je vjerojatno jer su se i one nosile u Konavlima, Primorju i cijelom dubrovačkom kraju. Nažalost tada se nije ništa radilo kako bi se rekonstruirala i djevojačka kapa. Bilo je dosta očuvanih ženskih nošnji sa škufijama, prsima i gunjama i bijelim košuljama i kad se oformio KUD, sigurno se nije mislilo o kapici. Na slici s koje je uzeta muška nošnja je i djevojka u mljetskoj nošnji s crvenim gunjem, prsima, bijelom košuljom i s crvenkapicom. Na crvenoj kapi rub je navezen, pa su u Deši upravo po ovom akvarelu rekonstruirali djevojačku crvenkapu.
Udruga Desa Dubrovnik čija predsjednica je naša Mljećka Jany Hansal, 1997. uz dosta napora rekonstruirala je mljetski vez. Pri tom im je puno pomogla gospođa Pavla Dabelić Grmuško jer je imala jedan dio škufije navezen i popunjen a drugi dio je bio cvijet, pomica i žabica koji predstavljaju izvor života. I ona je govorila da su davno nekad djevojke nosile crvenkapu, ali se izgubila. Moja baba Anica koja je rođena 1897. vazda je govorila da samo udate žene nose škufiju ispod koje je saruk, a na vrhu krpa pod tračak, a da su djevojke nosile crvenkapu ili faculet. Isto tako je govorila da je traversa obavezni dio nošnje.
I etnologinja Marijana Gušić, koja je izdala knjigu “Starinsko žensko oglavlje u hrvatskoj narodnoj nošnji” 1975. spominje mljetsku djevojačku crvenkapu. Znamo da je na Mljet stizalo stanovništvo iz zaleđa i naravno donosilo razne utjecaje, pa je tako došao i faculet. Utjecaj u našoj nošnji je dinarski, u kojoj postoje kapice, posebno za djevojke kao pokrivala za glavu. Zato je ja ponosno nosim jer je dio mog mljeckog identiteta i ljubavi prema mome otoku Mljetu kojeg nosim u svom srcu svuda po svijetu i ona je moj zaštitni znak. Ponosim ovom izložbom jer je veliki broj predmeta iz mog doma, jedan meni posebno drag. To je kolijevka, zipka, u kojoj su se ljuljala djeca mnogih generacija u mojoj familiji, od mog pradjeda pa sve do mene.
Do sljedećeg džira po Hrvatskoj, s ljubavlju vaša Ane Mljećka.