Zamirisala jesen. Dunjom žutom i jabukom, orahovim listom što pod nogama šušti i onim zrelim, bogatim mirisom punih tavana i ambara kojim moja Slavonija miriše. Blagi povjetarac njiše prekrasnu trobojnicu na kući koja i sama kao da je zamirisala, otvorila veliku kapiju – anjfor i raširenih ruku prima goste. Oni dolaze sa raznih strana, a kako i ne bi kad su pozvani u prave šokačke svatove, događaj na kojem kad jednom budeš, nikada ga ne zaboravljaš.
I ja sam se sa mojim novim poznanicima Dževadom i Fadilom iz Slovenije uputila u Slavoniju, u svatove sina našega zajedničkog prijatelja Željka Filipovića Rore. Rora, moj Slavonac iz Strošinaca, virtuoz na tamburi, široka slavonska duša koja svojom glazbom i slovenske duše grije, ženi najmlađe dijete, sina Davida. Obradovao me i počastio pozivom jer je prošlo puno godina otkako sam u pravim slavonskim svatovima bila. A ovi u Vrbanji su bili baš po mojem ukusu. Spoj bogate tradicije i novijih običaja, bogate trpeze i odlične glazbe, krasnih ljudi koji znaju napraviti atmosferu što se dugo pamti.
Od momačke i djevojačke večeri u lijepo opremljenom šatoru do veselja u momačkoj avliji pred odlazak po djevojku, srdačnog prijema i provoda kod mlade u Gunji do vrhunca zabave i druženja u prekrasnoj dvorani u Gradištu. Pjevalo se i sviralo uz zvuke tamburice, a “Berde bend” je zabavljao svatove svojim bogatim repertoarom od bećarca do džeza, sjajnom izvedbom i onim nečim za što nema riječi, a duša i srce osjete i znaju što je to.
Za mene je najljepši doživljaj bio pravi koncert za dušu i tamburu koji su nam priredili Željko i njegovi sinovi Vjekoslav, Krešimir i mladoženja David uz povremenu pomoć susjeda i prijatelja.
Nemam riječi sa kojima bih opisala taj čudesni spoj svirača i instrumenta koji u zanosu postaju jedno. Drhte strune, srce i duša jednim drhtajem, a glazbenici se sporazumijevaju pokretom, mimikom, žicama i ljubavlju koja kola po žilama, orosi čelo, daje neku neobičnu snagu prstima i stvara čaroliju. Čudesna neka ljepota usrka slušatelja, ponese ga u svijet lijepoga i dobroga, svijet u kojem ni bol ne boli, a srce se neizmjernom radošću ispuni.
Nikada nisam doživjela nešto tako lijepo. Četiri duše i četiri srca sa svojim tamburama slila se, sjedinila u jedno veliko šokačko srce. Puno ponosa, ljubavi, inata i prkosa, vjere i potvrda da nas još ima i da će nas biti. Da Slavonija diše, slavi, pjeva i kada bi mnogi plakali. Da prkosi zlu vremenu i da će sigurno dočekati i ono ljepše i bolje. Uz bećarac koji hrabri, razgaljuje ali i kori i podruguje se onome što ne valja. Uz tamburicu i kolo, pjesmu koja dušu liječi i baterije puni.
Gledala sam ove drage ljude opčinjena njihovom svirkom. Na licima prisutnih čitala sam ponos, divljenje i radost što zajedno sa mnom uživaju u ovom neponovljivom daru. Na licima Rorine kćerke Barbare i supruge Viktorije zrcalio se ponos, radost i nešto što su samo one znale što je, a teško mu ime nalazim.
Kasnije, razmišljajući o ovom doživljaju i ovoj dragoj obitelji, shvatila sam da moja Slavonija, moja i njihova Cvelferija ima budućnost. Istina je da mladi odlaze, ali će se i vratiti. Ne prave i ne slave svadbe i krstitke u tuđini nego kod kuće, na svojoj grudi, sa svojim ljudima.
Obnovljena Gunja na kojoj skoro nema tragova od katastrofalne poplave, obrađene njive i uređena dvorišta u Vrbanji, razdragana mladež koja uz tamburu život slavi, ispunili su me vjerom i nadom da Slavonije još ima, da je bila i da će uvijek biti. Tu nadu pojačalo je i druženje sa Rorinom majkom, divnom staricom koja svoje 93 godine uspješno nosi, raduje se životu i uživa na unukovoj svadbi.
I ona vjeruje u bolje sutra jer je proživjela mnogo teškoga, a nije se predala. Nije se predavao ni Željko njezin sin koji je unatoč udarcima sudbine znao i uzmogao othraniti krasnu djecu. Ljubav i glazba,duša i tambura bili su mu pomoćnici i prijatelji. Čestitam mu na tome i od srca zahvaljujem što mi je dao priliku upoznati tako divnu obitelj. Oni su me još čvršće za moju Slavoniju vezali.
A Slavonija se ne da, inati se ljepotica moja, dušom i tamburicom živi i traje, ne sustaje.
TAMBURICA
Uzdrhtali dah
Žice dodiruje
Glatka blagost sjajna
Na srce se naslanja
Čežnja treperi
Poruke šalje
Pjesma nastaje
Širi se
Snaži
Nestaje tuge
Lahor razigrani nadu budi
Zamiriše ravnica
Njisak i vrisak
Prkos i ponos
Životom se prosipaju
Inat raste
Nada procvala
Opojno miriše
Zove
Da se pjeva
Da se zlo natpjeva
Dobrota i ljepota
Na prag vrate
A tambura
Tkanica i trobojnica
U kolo iskonsko
Života i trajanja
Snage i postojanja
Uhvate
(Katica)
Uhvati nas i poveza tako snažno
Pa nas pomilova strunama svojim
Nježnim i opojnim poput pjeva
Slavujevog u proljetnoj zori.
Prigrli nas zavičaju
Pa nam uspavanku poje
Kao mati dok umilno
Glasom tihim
Čedo svoje uspavljuje
I cjelove utiskuje
Dok mu ljubav čitavim
Srcem i dušom daruje…
Šapatom se uvlači u
Svaku poru našeg bića
Pa nas grli, zove i
Privija ravnici zlatnoj
Gdje nam ostadoše
Očevi i majke
Što snivaju mirni sanak
U hladu čempresa…
Uzdah se otima iz grudi
Dok ga pjesma raduje,
Cjeliva i budi
Pa mu ruke pruža
I zove nas tamo gdje
Su dragi ljudi…
(Anđelko)