U rujnu 2025. Slovačka je donijela ustavnu odluku kojom se nacionalno zakonodavstvo proglašava nadređenim pravu Europske unije u pitanjima identiteta, kulture i etike — drugom riječju, ustavno je definirano da će domaći zakoni imati prednost nad europskim u osjetljivim područjima poput nacionalnog identiteta, kulturnih vrijednosti i etičkih normi. Ovaj potez ne djeluje izolirano, već se može promatrati kao simptom šireg trenda rastuće napetosti između nacionalnih suvereniteta i centraliziranih struktura EU, kao i transformacije političkog spektra unutar same Unije.
Time se stvara pravni okvir u kojem se europske direktive i presude mogu odbiti ili ograničiti ako se procijeni da su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima slovačkog društva.
Ova odluka, koju je predložila vlada premijera Roberta Fica, formalno socijaldemokratskog lidera, predstavlja duboku promjenu u odnosu između nacionalne suverenosti i europske pravne integracije.
Ustavna reforma slovačkog parlamenta uključuje odredbe koje priznaju isključivo muški i ženski spol, zabranjuju surogat majčinstvo i ograničavaju posvajanje djece na bračne parove, uz dodatne mjere koje štite obrazovni sustav od vanjskih ideoloških utjecaja. Fico je ovu odluku predstavio kao obranu nacionalnog identiteta od progresivnih vrijednosti koje, prema njegovim riječima, dolaze iz Bruxellesa.
Iako dolazi iz socijaldemokratske stranke SMER–SD, Fico sve više vodi politiku koja kombinira ekonomski populizam s kulturnim konzervativizmom. Njegova vlada istovremeno provodi mjere socijalne pomoći i subvencija, dok ističe tradicionalne vrijednosti i suverenističku retoriku. Ova kombinacija odražava širi trend u europskoj politici, gdje se socijaldemokracija postupno mijenja pod pritiskom novih društvenih okolnosti. U zemljama poput Danske, Italije i Njemačke, lijeve stranke sve češće prihvaćaju strože migracijske politike, naglašavaju nacionalni interes i redefiniraju svoj odnos prema liberalnim politikama koje su dugo bile sinonim za europsku ljevicu.
Socijaldemokracija 21. stoljeća sve češće poprima oblik politike koja ističe nacionalni suverenitet, tradicionalne vrijednosti i kontrolu nad granicama — dok istovremeno zadržava ekonomske mjere usmjerene na zaštitu radnika, subvencije i socijalnu sigurnost.
Takva promjena dolazi kao odgovor na sve izraženiju društvenu nesigurnost, učestale migrantske i kulturna krize i rastući osjećaj da su stari modeli globalizacije iznevjerili očekivanja običnih građana.
Naravno, kruna tog zaokreta je politički pragmatizam; stranke žele zadržati podršku radničke klase kroz socijalne mjere, ali istovremeno privući društveno konzervativne birače pa sve češće kombiniraju ekonomski lijeve politike s desnim vrijednosnim porukama. To je, međutim, posebna tema nekog šireg istraživanja o transformaciji političkih identiteta u 21. stoljeću, gdje se brišu granice između tradicionalne ljevice i desnice, a pragmatizam postaje nova ideologija.
Ova odluka Slovačke izazvala je zabrinutost u Bruxellesu jer dovodi u pitanje temeljno načelo pravne kohezije Unije. Ako se slični potezi prošire na druge države članice, moglo bi doći do fragmentacije pravnog poretka EU, gdje bi svaka država imala vlastitu interpretaciju temeljnih vrijednosti i obveza.
Ipak, Europska unija, kad bi htjela, mogla bi pronaći solomonsko rješenje koje bi očuvalo jedinstvo, a istovremeno uvažilo raznolikost ustavnih identiteta svojih članica.
Jedna od mogućnosti bila bi redefiniranje primata prava EU, koje trenutačno ima prednost nad nacionalnim zakonima u područjima u kojima je Unija nadležna, poput unutarnjeg tržišta, okoliša ili zaštite potrošača. Uvođenjem iznimki za „temeljne ustavne identitete” država članica, omogućilo bi se ograničeno odstupanje od EU prava u osjetljivim pitanjima poput kulture, etike, obrazovanja ili obiteljskog prava.
Drugo moguće rješenje bilo bi formalno priznavanje većeg prostora za nacionalne ustavne sudove da odlučuju o primjeni EU prava u tim područjima, čime bi se uspostavio model „konkurentnog ustavnog pluralizma”. Time bi se ublažila napetost između Europskog suda pravde, koji trenutačno ima zadnju riječ u tumačenju prava EU, i nacionalnih pravnih sustava.
Treći smjer mogao bi biti razvoj fleksibilnijih modela članstva, poput koncepta „Europe više brzina” ili „koncentričnih krugova”, gdje bi jezgra Unije (eurozona, Schengen, pravna unija) zadržala visoku razinu integracije, dok bi širi krug država imao ograničenije obveze i veći stupanj autonomije. Ova ideja nije nova — prvi su je artikulirali njemački političari Wolfgang Schäuble i Karl Lamers još 1994. godine, a ponovno je aktualizirana na samitu u Versaillesu 2022. kao odgovor na rastuće razlike među državama članicama i potrebu za fleksibilnijom strukturom Unije.
Takav model već postoji kroz Europski gospodarski prostor (EEA) i bilateralne sporazume sa Švicarskom, koja zadržava visok stupanj ekonomske integracije s EU, ali uz očuvanje političke i pravne autonomije. Švicarska ne prihvaća automatski zakonodavstvo EU i ima pravo veta na direktive koje ne želi primijeniti.
Najrealniji i najizgledniji scenarij jest razvoj modela “Europe više brzina”, koji već ima institucionalni temelj i podršku dijela članica poput Francuske, Njemačke, Nizozemske i Belgije. Te zemlje zagovaraju dublju integraciju unutar jezgre Unije, ali istovremeno prihvaćaju da sve članice ne moraju sudjelovati u istom opsegu suradnje.
Osim toga, EU bi mogla razmotriti ugradnju eksplicitnih „klauzula o suverenitetu” u svoje ugovore, koje bi dopuštale državama članicama da se izuzmu iz pojedinih direktiva ili presuda ako dokažu da su u suprotnosti s njihovim ustavnim identitetom. Dugoročna reforma Ugovora o EU, osobito članaka 4., 5. i 6. TEU — mogla bi jasnije definirati granice nadležnosti između Unije i država članica, osobito u „sivim zonama” poput obrazovanja, kulture, zdravstva i obiteljskog prava.
Slovačka odluka nije samo pravni presedan, već i politički signal, pokazatelj da dio država članica želi ograničiti sve veći utjecaj Bruxellesa na vrijednosna i kulturna pitanja. Politički gledano, upravo se na temama poput identiteta, obitelji, obrazovanja i etike najčešće dobivaju nacionalni izbori. Riječ je o pitanjima koja izravno utječu na svakodnevni život građana, snažno oblikuju njihove vrijednosne stavove i bude emocionalne reakcije.
Istodobno, ova odluka pokazuje kako se ideološke granice sve više pomiču, kako se socijaldemokracija prilagođava novim društvenim izazovima, te kako se suverenitet ponovno afirmira kao središnja vrijednost u europskoj političkoj areni. U tom kontekstu, Fico ne djeluje izolirano, već kao dio šireg redefiniranja političkog spektra u kojem se ljevica i desnica sve više preklapaju, a nacionalni interes postaje središnja točka političkog djelovanja.
Takva promjena može biti dobar odgovor na složene društvene izazove, ali zahtijeva jasnije razumijevanje politike, otvorenost i sposobnost artikuliranja novih vrijednosti. Problem je što ni građani ni političke stranke još nisu dovoljno spremni za takav korak. Birači su navikli na jasne ideološke okvire i teško prihvaćaju političke figure koje kombiniraju socijalnu osjetljivost s kulturnim konzervativizmom. Stranke, s druge strane, često nemaju kapaciteta ni hrabrosti da jasno komuniciraju novi način razmišljanja, pa ostaju zarobljene u starim etiketama koje više ne odgovaraju stvarnosti.
Najbliži primjer političara koji je pokušao nadilaziti te podjele jest Emmanuel Macron, koji je izgradio pokret “ni lijevo ni desno”, ali istovremeno i “i lijevo i desno”. Njegova politika kombinira tržišnu fleksibilnost s društvenom inkluzivnošću, proeuropski stav s naglaskom na nacionalnu suverenost. Iako je naišao na otpor i nerazumijevanje, posebno u ruralnim dijelovima Francuske, njegova strategija najbliža je pokušaju da se biračima objasni nova politička logika.
Ipak, nerealno je očekivati da će europski činovnički aparat brzo reagirati. U krizama koje su potresale Uniju — od migracijske krize, preko pandemije, do institucionalnih sukoba s Poljskom i Mađarskom — reakcije su bile spore, često kompromisne, a ponekad i pasivne. Pitanje nije samo hoće li se pronaći rješenje, već i hoće li postojati politička volja da se ono provede prije nego što se pravni jaz među članicama pretvori u trajni rascjep.
Mnogi stječu dojam da unutar Europske unije postoji zatvorena struktura moći koja nastoji zadržati kontrolu nad ključnim odlukama, osobito kada je riječ o vrijednosnim pitanjima poput identiteta, etike, obrazovanja i pravosuđa. Taj dojam najčešće se veže uz institucije poput Europske komisije, Europskog suda pravde i Vijeća Europske unije, koje djeluju izvan neposrednog demokratskog nadzora i često donose odluke bez izravnog utjecaja nacionalnih parlamenata.
U tom kontekstu, kao ključne figure često se spominju Ursula von der Leyen, Didier Reynders, Roberta Metsola, Věra Jourová, Margaritis Schinas, Helena Dalli, Charles Michel i Josep Borrell. Za kritičare, upravo ove institucije i osobe simboliziraju politički centar koji nastoji očuvati jedinstvenu vrijednosnu liniju EU, često u napetosti s nacionalnim identitetima i ustavnim posebnostima država.
Upravo zato se sve češće govori o potrebi reforme — ne samo pravnog okvira, već i načina na koji se moć raspoređuje i komunicira unutar Unije.
Jer ako se Europska unija nastavi kretati putem centralizacije, bez istinske političke participacije i uvažavanja raznolikosti svojih članica, riskira da izgubi ono što je njezina najveća snaga — povjerenje građana.
U tom slučaju, Unija neće biti ugrožena izvana, već iznutra. Neće je oslabiti protivnici integracije, već vlastita nesposobnost da se prilagodi novim okolnostima, da uvaži različite perspektive i da prepozna promjene koje se odvijaju na terenu.
Drugim riječima — ako ne redefinira samu sebe, Europska unija neće biti razorena izvana, već će se urušiti iznutra. Pojest će samu sebe.
Piše: Anamarija Manestar