Kasno jesensko poslije podne. Iz daljine dopire šum valova, a vjetrić miluje požutjele krošnje i poneki zlatni list na stazi. Klupe na šetnici uz rijeku polako se prazne. Na jednoj sjedi Ana. Obučena u crno iz daljine izgleda kao sjena. Samo srebrom posuta kosa narušava crnu boju. Lice joj mirno, po koja bora koju su urezale godine i tužan osmijeh na usnama. Ruke u krilu. Jedna malo istegnuta i u njoj bijela ruža.
Kao da ne primjećuje svijet oko sebe. Zatopljena u misli, u uspomene. Uspomene s kojima već nekoliko desetljeća živi. S njima se budi i s njima liježe na počinak, a i danju joj društvo prave. Drage su i lijepe i samo one joj pomažu da korača, da postoji, da živi. Tu su još i snovi. Malo je onih lijepih koji je vraćaju u sretnu mladost, a više onih protkanih čežnjom i tugom.
Mladost u gradiću pored rijeke. Dani ispunjeni obvezama, prvo školom, kasnije poslom isto u školi jer je kao mlada učiteljica dobila posao u školi koju je i sama pohađala. U njoj je radio i Ivan, mladi nastavnik tjelesnog odgoja, njezin kolega a kasnije prava, jedina ljubav.
Bilo je u tim danima još nešto, lijepo i uvijek očekivano s radošću. Susreti nakon posla i šetnje. Toplina njegovoga zagrljaja i sigurnost u zajedničkim koracima šetnicom pored rijeke. Lijepi dani ispunjeni nadama, planovima svim onim što dvoje zaljubljenih i sretnih žele i o čemu sanjaju.
A onda je došao rat. Do jučerašnji susjedi, prijatelji iz školskih klupa postali su tuđi, puni mržnje i zla koje su širili oko sebe. Nestalo je mira i sve u gradiću pretvorilo se u strah, u neizvjesnost, u jutra ispunjena pucnjavom, noći bez sna i strah za goli život.
Mladići, tek stasali i izašli iz školskih klupa, preko noći su postali borci. Branili su svoj grad, svoje najdraže, svoje nade i ljubavi, sve ono što život čini lijepim, a ratna zvijer kida na komadiće i ostavlja rane.
Otišao je i Ivan, njezin kolega s posla i njezina iskrena ljubav. U početku, dok je bio blizu grada, dolazio je kad god je mogao. Hrabrio ju je i tješio da se ne boji, da ne brine, čuvat će se i vraćati dok ovo zlo on i njegovi suborci ne pobijede. Često bi je razveselio bijelom ružom. Sretna, milovala je lijepi cvijet koji ju je svojom nježnom bojom, svježinom i mirisom podsjećao na njihovu ljubav. Pitala se je kako i gdje je nalazio te ruže kojima joj je govorio da ljubav pobjeđuje.
Nikada neće i ne može zaboraviti one kao godina duge dane kada nije došao. Raspitivala se, tražila neke njegove prijatelje da bi doznala gdje je, zašto ne dolazi.
Saznala je da je s još nekoliko svojih prijatelja otišao u opkoljeni grad na Dunavu. Grad koji je krvario pod vatrom nadmoćnoga neprijatelja, a borci su do zadnje kapi krvi branili svoje.
I u njezinom gradiću je bilo teško. Ulice su ličile na skladišta jer su prozori na kućama bili zaštićeni drvenim trupcima. Škola je bila nekako tiha jer su djeca uplašena i tužna zaboravila na igre i nestašluke. Iako se stalno raspitivala, o svom Ivanu ništa nije saznala.
Prošle su duge i nesretne ratne godine, sloboda je polako sušila suze, brisala iz sjećanja grozote rata i život se vraćao u koliko toliko normalan tijek.
Vratili su se s bojišta Ivanovi i njezini prijatelji, a njega nije bilo. U njezin život, dane i noći, nadu i čežnju ugnijezdila se riječ NESTALI. Nestalim su prozvani svi oni koji se nisu vratili ili njihova tijela nisu pronađena u grobnicama rasutim diljem oslobođene domovine. Činilo joj se da će se jednoga dana vratiti, da je negdje gdje se oporavlja i čeka da uzmogne doći. Godine su prolazile, a njega nije bilo.
Zapamtila je dan kada joj je zadnji put donio bijelu ružu. Taj dan je za nju postao poseban. S bijelom ružom u ruci svih ovih godina dolazila je do njihove klupe, posjedila na njoj prebirući po uspomenama koje su blijedjele, a ona se borila da ih sačuva. Kada bi se iz uspomena, kao iz sna, vratila u tužnu javu, ustala je i teškim koracima pošla prema rijeci.
Došavši do obale, u vodu je bacila bijelu ružu. Bio je to pozdrav Ivanu. nošen valovima njihove Save. Možda je tamo daleko, gdje se Sava s Dunavom grli, njezin Ivan. Možda se spasio i čeka pogodno vrijeme da se vrati. Možda je morao promijeniti i ime ,samo da bi preživio, a sigurno će jednoga dana doći.
Vjera u njegov povratak sve je slabijom postajala. Otkrivale su se masovne grobnice, pronalazila tijela, a Ivanovoga nije bilo.
Polako, ni sama nije znala kako, nada da će ga zagrliti ugasila se. Počela se nadati da će među tijelima koja se pronalaze biti i njegovo. Da će imati barem njegov grob, moći zapaliti svijeću i umjesto u rijeku, na njega bijele ruže donositi. Obukla je crninu kao mnoge majke, sestre i djevojke koje su čekale svoje najdraže.
Prošla je mladost a ona, prerano ostarjela i tužna još čeka. Još uvijek donosi bijelu ružu, baca je u valove Save i uzdahom ispraća tamo gdje je možda Ivan, gdje su NESTALI.
MOŽEŠ LI
Možeš li
Možeš li živjeti s pola duše
Kada ti druga polovica
Bez povratka ode
Možeš li blagoslivljati nova jutra
Kada ti netko posebno drag
Nije dočekao sutra
Možeš li se radovati
Suncu, rosi, cvijeću
Kada pališ i suzom kvasiš
Za njega još jednu svijeću
Možeš sve to i još više
Ostale su ti uspomene
I snaga ljubavi koja vas veže
Kada pola duše kao cijela diše