Ane nastavlja sa svojim “džirom” koji ju je ovaj put odveo do hrvatske zajednice u Montrealu.
Susreti s našim ljudima u Americi i Kanadi vazda me oduševe i obogate novim poznanstvima i doživljajima, a posebno susret s prijateljima iz moga dubrovačkog kraja. Bili su to pravi gusti uživat u delicijama i gostoprimstvu drage prijateljice Dubrovkinje Kate Coric, gospođe Maje i mog Mljećanina Nikole Dabelića sa suprugom.
Također susret s našom čeljadi u Hrvatskom centru u Montrealu koji je dio hrvatske crkve sv. Nikole Tavelića gdje se Hrvati koji žive u Montrealu i njegovoj okolici skupljaju već 75. godina. Ima ih iz svih krajeva Hrvatske. Upoznala sam Pera iz Čepikuća, Boža iz Konavala, Gabrijele iz Hercegovine, Isabelle iz Bosne, ima ih iz Korčule, Lastova, Šibenika, Istre, Zagorja, Slavonije. Svi ponosno kažu da je ovo mjesto njihov hrvatski dom gdje se druže, organiziraju razne zabave, rade s djecom u Hrvatskoj školi i kolo grupi. To je njihov dom daleko od svog rodnog kraja od svoje domovine Hrvatske koji ih drži zajedno.
Ovaj put imala sam sreću prisustvovati prikazivanju igranog filma Majestic film produkcije redatelja Branka Perića – DIVA.
Hrvati su bili među prvima koji su došli u ovaj dio Kanade
Zanimljivo je da su u nastojanju europskih zemalja da istraže američki kontinent Hrvati sudjelovali već od samih početaka. Naime, francuski istraživač Jacques Cartier je 2. listopada 1543. godine prvi posjetio područje današnjeg grada Montreala. U njegovoj posadi bila su i dvojica mornara iz Hrvatske: Ivan Malogrudić iz Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika.
Ipak, Hrvati se naseljavaju u Montreal tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U početku su to bili tek pojedinci, samci. Nakon Drugog svjetskog rata doseljavaju se izbjeglice koje su ratne nevolje otjerale iz domovine, a teška poratna vremena izazvala su valove ekonomskih iseljenika, raznih struka i profesija, koji su se ubrzo dobro snašli i udomili te osnovali obitelji. Oni su sve više izražavali potrebu osnivanja Hrvatske katoličke misije.
Povijesni zapisi govore da je hrvatski franjevac konventualac fra Rafael Gršković 1938. godine iz američkog grada Garyja u Indiani došao u Montreal svojim sumještanima s otoka Krka. Namjera mu je bila da izvidi postoji li mogućnost za osnutak hrvatske župe u Montrealu. On se smjestio kod Slovaka i u njihovoj crkvi služio za Hrvate nedjeljne svete mise. Iako zbog malog broja hrvatskih obitelji nije uspio, njegova zamisao nije zamrla.
Nakon Drugog svjetskog rata franjevac fra Serafin Zečević i dominikanac o. Karlo Žanić povremeno su slavili svete mise na hrvatskom jeziku u raznim francuskim crkvama. Time su dali poticaj poglavarima hrvatskih franjevaca u Chicagu da konačno osiguraju stalnog hrvatskog svećenika.
Uprava hrvatskih franjevaca u Chicagu povjerila je 1960. godine službu misionara fra Serafinu Vištici. Prvi hrvatski Božić slavio se u vlastitim prostorijama na ulici Masson. Svoju malu crkvu posvetili su blaženom, a kasnije svetom Nikoli Taveliću. Misija je i službeno osamostaljena 1963. godine. Kako je broj Hrvata katolika rastao tako je rasla i želja da se osiguraju veći prostori za sve vjerske i društvene aktivnosti.
Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća rađaju se planovi za gradnju nove crkve. Uz vodstvo župnika fra Ivana Bradvice, arhitekta Hrvata Freda Romana Kovačevića i izvođača radova Rudolfa Komšića, planovi su provedeni u djelo. U nedjelju 11. studenoga 1979. godine svečanom svetom misom otvorena je crkva i hrvatski centar sv. Nikole Tavelića na ulici Place de la Savane. Vjerski, duhovni, kulturni, društveni i sportski život dobio je novi zamah. Proradila je hrvatska škola “Kraljica mira” i osnovana folklorna skupina “Kardinal Stepinac” koje su okupljale djecu i mlade. Roditelji i odrasli rado su se žrtvovali dobrovoljnim radom gdjegod je bilo potrebno.
Značajan doprinos životu misije dale su časne sestre dominikanke Kongregacije sv. Anđela čuvara koje su od 1979. do 2021. godine pomagale u liturgijskom i pastoralnom radu. Sestre su mnoge naraštaje djece poučavale vjeronauk. S. Ivana je ravnala crkvenim pjevačkim zborom i predvodila dječje pjevanje u hrvatskoj školi. S. Mirka je vodila brigu o ministrantima, čitačima i administraciji u župnom uredu. Sestre su se brinule da nam crkva bude uredna i lijepo okićena. Također, zaslugom sestara prostor ispred crkve uvijek je bio ispunjen lijepim cvijećem. Teško je nabrojati što su sestre sve radile s odraslima i djecom oko raznih priredbi, proslava i svečanosti. Mnogo ljubavi su uložile u kuhinji oko župnih ručkova i piknika. Svake jeseni sestre su pripremale sarmu koju su cijenili mnogi ljubitelji hrvatske tradicionalne kuhinje.
Ova misija je duhovni dom za oko 200 aktivnih obitelji, odnosno oko 500 vjernika. Nedjeljna sveta misa slavi se subotom u 17 sati i nedjeljom u 11 sati na hrvatskom jeziku. Misija godišnje ima od pet do deset krštenja, isto toliko prvopričesnika i krizmanika. Godišnje bilježi nekoliko vjenčanja te od deset do 15 pogreba. Svježinu ovoj župi dao je i fra Dragan Bolčić, koji je upravo na proslavi sv. Nikole službu preuzeo od fra Stipe Renića koji je pet godina vodio župu u Montrealu, a otad je na misiji u Chicagu. (podaci preuzeti iz Diaspora.hr)
Odlazak u Montreal moj suprug Luis i ja planirali smo odavna i mogu reći da je na nas ostavio lijepi dojam. Iako je bilo hladno uspjeli smo obići stari dio grada koji je sličan europskim gradovima.
Montreal je poznat po svojoj jedinstvenoj mješavini stare i nove arhitekture, uključujući povijesni Stari Montreal i moderne nebodere. Poznat je i po svojoj kulturnoj raznolikosti, gastronomiji, filmskim festivalima i kulturnim događajima. Bio je domaćin prvim ljetnim olimpijskim igrama u Kanadi. Zato možemo reći da je Montreal kulturna prijestolnica Kanade i domaćin raznih festivala, događanja i sportskih događaja.
Također je poznat po svojoj povijesti i kulturi. Jedna od zanimljivosti je da je u gradu 1642. godine osnovan Ville-Marie. Grad je također poznat kao “grad brda” jer je izgrađen oko malog brda, a poznat je i po svojoj bogatoj gastronomskoj ponudi i živahnom noćnom životu.
