Kao autorica istraživanja o ženama poduzetnicama u ruralnim sredinama, sudjelovala sam na konferenciji „Žene i točka 10.0 – Održiva budućnost ispisana ženskim potpisom“, u organizaciji Hrvatske gospodarske komore – Županijske komore Otočac.
Konferencija nije bila još jedan protokolarni događaj, već rijetka prilika da se glas žena poduzetnica jasno i argumentirano čuje.
Konferencija je okupila poduzetnice, predstavnike institucija, gospodarstvenike i medije, a u središtu razgovora bila je održivost – ne kao apstraktan pojam, već kao konkretna svakodnevica žena koje u lokalnim sredinama pokreću posao, zapošljavaju i stvaraju vrijednost često bez sustavne podrške.
Izjava koja je otvorila raspravu: donose li žene odluke slobodno?
Okupljene je posebno dotaknula izjava Anđelka Švaljeka, direktora tvrtke RGNC Grupa, koji je naveo kako žene, prema njegovom iskustvu, statistički razmišljaju, pedantno rade, ali u trenutku donošenja odluka često traže da netko drugi – uglavnom muškarac – odluči umjesto njih. Sa mišljenjem g. Švaljeka, publika se složila, ali je istovremeno otvorila važno pitanje: koliko su žene zaista slobodne donositi odluke u okruženju koje ih na to često ne potiče?
Na konferenciji sam govorila i o vlastitom istraživačkom radu – „Istraživanju uspjeha, izazova i inovacija žena poduzetnica u Ličko-senjskoj županiji“, nastalom u sklopu projekta Poticanja novinarske izvrsnosti, financiranog od Agencije za elektroničke medije. Radovi nastali tijekom projekta objavljeni su na portalu Najbolje iz Like, a dio je objavljen i na portalu Moja domovina. U projekt sam ušla kao poduzetnica, voditeljica udruge Pickleball club Nikola Tesla Croatia. U razgovoru s poduzetnicima, nedostajalo mi je ono najvažnije – žive priče žena. Ne brojke, nego iskustva, svakodnevica, hrabrost i upornost.
Svakodnevni rad bez sustavne podrške
Tijekom istraživanja razgovarala sam s više od 30 žena. Samo ih je sedam pristalo javno govoriti o svom poslu. Mnoge poduzetnice rade tiho, skromno i izvan fokusa javnosti. Još je veći problem što se u ruralnim sredinama veliki dio ženskog rada formalno ne vodi na njih – obrti, OPG-ovi i poduzeća često su registrirani na muškarce, dok su žene stvarne nositeljice posla.
Posebno želim naglasiti sljedeće:
Na moje upite o razvoju i poticanju ženskog poduzetništva nisu odgovorili ni župan ni većina gradonačelnika u Ličko-senjskoj županiji – s izuzetkom gradonačelnika Gospića i Otočca. Izostanak odgovora jasno pokazuje koliko je tema ženskog poduzetništva još uvijek nisko na listi političkih prioriteta lokalne samouprave.
Do službenih podataka o ženama poduzetnicama dolazila sam teško i sporo – cjelovite podatke isključivo ima FINA. Nedostatak statističkog praćenja, dovoljno govori o razini sustavne brige. Žene su i dalje slabo vidljive u statistikama, a još manje u medijima.
Prema podacima FINA-e, žene u 2023. godini čine oko 21% poduzetnika u Ličko-senjskoj županiji. Slična je situacija i u Sisačko-moslavačkoj 21,8% i Osječko-baranjskoj županiji 19,6% — udio žena je nizak, ali njihov doprinos iznimno je visok – od očuvanja tradicije i razvoja ruralnog turizma do stvaranja održivih, lokalno prilagođenih poslovnih modela.
Važno je istaknuti i pozitivne primjere – ulogu Hrvatske gospodarske komore, Obrtničke komore Ličko-senjske županije, kao i pojedine dobre prakse iz drugih krajeva Hrvatske. No bez aktivnijeg uključivanja lokalne samouprave, mentorstva, ciljane financijske potpore i jačanja vidljivosti, žensko će poduzetništvo i dalje ostajati na rubu interesa.
Tijekom govora posebno sam željela osvijestiti poduzetnice na važnost ulaganja u promociju i medijsku vidljivost kroz lokalne i specijalizirane portale. Danas u velikim mainstream medijima, sve češće ne odlučuju urednici i novinari, nego algoritmi, klikovi i marketinški budžeti. U takvom okruženju male, ali važne priče – priče žena iz ruralnih krajeva – vrlo lako ostaju nevidljive. Lokalni i specijalizirani portali, imaju ciljanu i zainteresiranu publiku. Iako nemaju milijunske dosege, imaju ono najvažnije: dugoročnu vidljivost i povjerenje čitatelja ili slušatelja. Zato je nužno da poduzetnici, organizatori projekata i razvojni akteri uvrste upravo takve medije u svoje proračune za promociju i informiranje. Ulaganje u lokalne i specijalizirane medije nije trošak, već strateško ulaganje u razvoj zajednice i vidljivost stvarnih vrijednosti.
Za mene ovo nije bila samo konferencija, niti samo istraživanje. Bio je to uvid u tihe, često nevidljive, ali iznimno snažne ženske priče.
Poduzetništvo žena nije sporedna tema – ono je temelj održivih zajednica.
Smatram da je naša profesionalna i društvena odgovornost da priče bilježimo, objavljujemo i štitimo od zaborava.
Kad priče žena postanu vidljive – one prestaju biti iznimka. Počinju biti pravilo.