Autorica danas dijeli svoja lijepa sjećanja na prošla vremena i slavljenje Badnjaka. Neke običaje ponijela je sa sobom u Sloveniju.
Budilo se rano, maglovito jutro. Po seoskoj glavnoj ulici još je vladala tišina. Skoro u svakoj kući bilo je svjetlo. Budne, vrijedne domaćice pripremale su sve potrebno za Badnjak. To je dan prije Božića koji je u mojoj Cvelferiji za mene posebnu ljepotu i čar imao. Počinjao je dolaskom dječaka koji donose ljeskovu ili hrastovu grančicu u kuću – badnjak. To su oni isti dječaci koji su jutro protekloga dana zvanog kokošji badnjak išli od kuće do kuće i “kvocali”.
Ulicom su se razlijegali njihovi glasovi – Treba’l kvočka -. Došavši u kuću čučnuli bi u jedan ugao kuhinje i počeli “kvocati”. Kvocanje se sastojalo od želja da u kući bude napredak i zdravlje, da se živina plodi i da vlada obilje. Domaćica ih je za vrijeme kvocanja posipala zrncima kukuruza, a kasnije obdarila suhim voćem bombonima i s malo novca.
Kada su donijeli badnjak bili su isto tako darovani.
Najljepši dio Badnjaka bilo je unošenje slame u kuću i badnja večera. Slamu je unosio domaćin i rasporedio je po podu najveće sobe. Na njoj se nekada i spavalo, a kasnije su u njoj uživala djeca. Majke ili bake bacale su u slamu orahe, a djeca su ih razdragana tražila i nalazila.
Badnja večera je bila bogata, a posna. Bio je to kuhani grah s lukom, slatke lokšice i kompot od šljiva. Lokšice su poseban kolač, tanko tijesto namazano marmeladom i pečeno.
Bila je tu i posebna vrsta kruha – ljetnica. Okrugli kruh na čijem vrhu je bio ukras – najčešće krmača s prascima kako bi godina koja dolazi bila rodna.
Prije večere baka je predvodila molitvu, a kasnije, poslije večere, išlo se na ponoćku. Manja djeca su ostajala kod kuće, a veća i odrasli išli u crkvu.
Na badnju večer nije se ulazilo u štalu jer se smatralo da marva tada razgovara i ne smije se je smetati.
Ovaj lijepi običaj ponijela sam sa sobom kao dragu uspomenu. Prije nekoliko godina pokazala sam njegov jedan dio i u mojoj novoj domovini – Sloveniji.
Unijela sam slamu u dnevni boravak i moja unučad je po njoj tražila orahe i bombone. Zajedno smo pekli božićne kolačiće, pričala sam im o božićnim običajima u mojem zavičaju, a sve to je snimala ekipa slovenske nacionalne televizije. Tako sam spojila dva običaja, dvije kulture, moju slavonsku i dio njezinoga badnjaka i slovensku.
Pokazala sam kako moja obitelj živi u dvije kulture koje se međusobno povezuju i obogaćuju. Nadam se da će moja unučad čuvati i njegovati tu tradiciju i kada mene ne bude.
PORUKA
U jaslama na slami
Djetešce leži
Lijepo kao proljetni cvijet
Ručice širi
Smiješi se blago
Zagrliti želi svijet
Sve ljude dobre
Što sretni žive
I one koje pritišće tuga
One što bezglavo jure
Dani im kratki
A noć duga
Svima njima
Božje dijete poruku istu
Šalje
Da tako malo za sreću treba
Mrvica ljubavi zrno nade
I mir koji rosi s neba
