Današnje prijetnje prelaze granice država i sektora. Sigurnost više nije samo pitanje vojske, nego i energije, tehnologije, informacija, resursa i klime.
Početkom 2026. svijet se nalazi u razdoblju dubokih promjena. Velike sile ponovno oblikuju međunarodni poredak, a sigurnosne prijetnje postaju sve složenije. Više se ne radi samo o vojnim sukobima, nego o cyber napadima, energetskim ucjenama, borbi za kritične minerale, informacijskoj manipulaciji i klimatskim šokovima. U takvom okruženju savezi postaju ključni stupovi stabilnosti jer nijedna država, pa ni najveće sile, ne može sama odgovoriti na izazove koji se preklapaju u svim područjima života.
Nakon Drugog svjetskog rata prvi je nastao NATO, potpisan 1949. u Washingtonu od strane SAD-a, Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Italije i još nekoliko zapadnoeuropskih država. Savez je nastao u trenutku kada je Europa bila razorena, a Sovjetski Savez širio svoj utjecaj prema zapadu. NATO je bio odgovor na strah od sovjetske ekspanzije i postao je temelj zapadne sigurnosti.
Samo nekoliko godina kasnije, 1957., u Rimu su potpisani Rimski ugovori kojima je stvorena Europska ekonomska zajednica. Potpisale su je Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Cilj je bio spriječiti ponavljanje europskih ratova i stvoriti gospodarsku suradnju koja će Europu učiniti stabilnom i povezanom. EU nije nastala protiv neke države, nego protiv povijesti obilježene sukobima.
Kako su se prijetnje mijenjale, mijenjala se i Europa. Godine 2017. pokrenut je PESCO, obrambeni mehanizam Europske unije koji su potpisale gotovo sve članice. Nastao je u uvjetima terorističkih napada, migracijske krize i sve češćih cyber napada. PESCO nije usmjeren protiv neke države, nego protiv modernih prijetnji koje prelaze granice.
U jugoistočnoj Aziji 1967. nastao je ASEAN, potpisan u Bangkoku od strane Indonezije, Malezije, Filipina, Singapura i Tajlanda. Regija je tada bila nestabilna, rat u Vijetnamu se širio, a strah od komunizma bio je snažan. ASEAN je nastao kako bi stabilizirao regiju i spriječio daljnje sukobe.
Dok je jugoistočna Azija tražila stabilnost kroz regionalnu suradnju, slični izazovi pojavili su se i na drugoj strani svijeta — u Južnoj Americi.
U Južnoj Americi 1991. nastao je Mercosur, potpisan od strane Brazila, Argentine, Paragvaja i Urugvaja. Države su se suočavale s ekonomskim krizama i inflacijom, pa je cilj bio stvoriti zajedničko tržište i ojačati trgovinu. Cilj Mercosur-a je bio sriječiti ekonomsku izolaciju.
U Africi je 2018. potpisana AfCFTA, najveća zona slobodne trgovine na kontinentu. Potpisalo ju je 44 država u Kigaliju. Afrika je imala fragmentirana tržišta i slabu međusobnu trgovinu, pa je cilj bio stvoriti jedinstveno tržište i smanjiti ovisnost o vanjskim silama.
U energetskom sektoru 1960. nastao je OPEC, potpisan u Bagdadu od strane Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i Venezuele. Te su države željele preuzeti kontrolu nad vlastitim resursima jer su zapadne naftne kompanije dominirale tržištem. Godine 2016. nastao je OPEC+, prošireni format koji uključuje Rusiju, Kazahstan, Azerbajdžan, Meksiko i druge proizvođače. Nastao je zbog pada cijena nafte uzrokovanog rastom američke proizvodnje škriljca.
No globalna dinamika nije se odvijala samo oko energije; u Indo-Pacifiku su se istodobno oblikovali novi sigurnosni okviri.
U Indo-Pacifiku su se pojavili novi sigurnosni formati. Quad, koji čine SAD, Japan, Indija i Australija, obnovljen je 2017. kao odgovor na rast kineske moći i napetosti u Južnom kineskom moru. AUKUS, potpisan 2021. između SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije, nastao je kako bi se ojačala tehnološka i vojna suradnja u regiji koja postaje središte globalnog nadmetanja.
Indo-Pacifik danas predstavlja najvažniju geopolitičku zonu na svijetu. Regija obuhvaća neke od najbrže rastućih ekonomija svijeta i povezuje ključne trgovačke pravce između Europe, Bliskog istoka i Azije. Kroz Indo-Pacifik prolazi većina svjetske pomorske trgovine, uključujući energente i kritične sirovine, što ga čini vitalnim za globalnu ekonomiju. Istodobno, Kina širi svoju vojnu i pomorsku prisutnost, militarizira umjetne otoke i povećava pritisak na Tajvan, što izaziva zabrinutost susjednih država i potiče jačanje sigurnosnih saveza poput Quad-a i AUKUS-a. Uz to, regija je opterećena nuklearnim ambicijama Sjeverne Koreje i sve češćim incidentima u Južnom kineskom moru, što dodatno povećava rizik od eskalacije. Zbog svega toga Indo-Pacifik je postao središte globalnog nadmetanja i najosjetljivija točka međunarodne sigurnosti.
U Južnoj Americi Venezuela je postala primjer kako zemlja bogata naftom, zlatom i koltanom može unatoč golemim resursima doživjeti ekonomski kolaps koji se potom pretvara u prostor globalnog nadmetanja. Nakon pada cijena nafte zemlja je ušla u hiperinflaciju i političku krizu. SAD je podržao opoziciju, dok su Rusija i Kina podržale Madura. Helikopterska pobuna Oscara Péreza 2017. simbolično je pokazala dubinu unutarnje nestabilnosti.
U posljednjih deset godina iz Venezuele je pobjegla gotovo četvrtina stanovništva — više od 7,9 milijuna ljudi. To je egzodus koji jasno pokazuje koliko duboko država može potonuti kada se problemi godinama ignoriraju.
U mnogim državama priča uvijek krene isto: vlast uporno negira stvarnost i za sve krivi „strane sile”, „unutarnje neprijatelje” ili „zlonamjerne medije”, dok ekonomija polako propada jer se ništa konkretno ne poduzima. Korupcija iznutra izjeda institucije, država slabi, kriminalne skupine paralelno vladaju, a vlast guši opoziciju kako bi zadržala kontrolu. Na kraju, kad nestane nade i osnovnih uvjeta za život, narod počne odlaziti — i tako se zatvara krug propadanja koji smo već previše puta vidjeli.
Maduro je bio bezobziran čovjek odvojen od stvarnosti, a za njim više gladan nego sit narod Venezuele sigurno neće žaliti. No ta bahata arogancija i pohlepa, koja ide dotle da se bez zadrške ulazi u druge države, uvijek završi loše. Ne samo za narod zemlje u koju se ulazi, nego i za samu Ameriku, koju takvi postupci sve više prikazuju kao državu koja zanemaruje međunarodne norme i vlastite deklarirane vrijednosti.
Dok je Venezuela postala simbol urušavanja države unatoč bogatstvu resursa, na suprotnom kraju svijeta Grenland je izrastao u novo strateško žarište.
Grenland je postao važan zbog strateškog položaja u Arktiku i bogatstva rijetkih minerala, pogotovo kobalta, nikla i grafita. Kako se led topi, otvaraju se nove pomorske rute, a Arktik postaje novo područje nadmetanja SAD-a, Rusije i Kine.
Iran je ključna država Bliskog istoka. Njegov nuklearni program, kontrola Hormuškog tjesnaca i mreža saveznika u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu čine ga jednim od najvažnijih aktera regije. Unutarnji nemiri privlače međunarodnu pozornost jer mogu promijeniti ravnotežu snaga. Iran želi očuvati režim i razviti nuklearno odvraćanje. Saudijska Arabija želi ograničiti iranski utjecaj i ostati vodeća sunitska sila. Izrael želi spriječiti iranski nuklearni program i neutralizirati Hezbollah. Turska želi širiti svoj utjecaj u Siriji, Iraku i na Kavkazu. Sjedinjene Države žele spriječiti iransko nuklearno naoružavanje, zaštititi saveznike i osigurati slobodu pomorskih ruta.
U međunarodnim analizama često se ističe da SAD provodi globalnu ekspanziju kroz vojnu, ekonomsku i tehnološku prisutnost širom svijeta, dok se ruska ekspanzija odvija na regionalnoj razini, ponajviše u Ukrajini, Gruziji, Moldaviji, Bjelorusiji, Armeniji i državama srednje Azije. Američki interesi najčešće se pojavljuju ondje gdje se preklapaju strateški resursi, geopolitički položaj i sigurnosni izazovi. Zato je za očekivati njihova daljna prisutnost u Indo-Pacifiku, Arktiku, Africi i Latinskoj Americi.
Hrvatska i Austrija suočavaju se s istim izazovima kao i ostatak Europe. Hrvatska, kao članica NATO-a i Europske unije, izložena je migracijskim pritiscima, cyber napadima i energetskim rizicima. Austrija, iako neutralna, suočava se s istim prijetnjama i aktivno sudjeluje u europskim sigurnosnim projektima. Istodobno, za Hrvatsku produbljivanje suradnje s indo-pacifičkim partnerima Europske unije, poput Japana, Južne Koreje i Australije, otvara dodatne mogućnosti u razvoju naprednih tehnologija, jačanju sigurnosti opskrbnih lanaca i modernizaciji obrambene industrije.
Današnje prijetnje prelaze granice država i sektora. Sigurnost više nije samo pitanje vojske, nego i energije, tehnologije, informacija, resursa i klime.
Pokušala sam ukratko prikazati mrežu globalnih saveza, toliko složenu i isprepletenu da se čovjeku lako zavrti u glavi od njihove nestabilnosti i međusobnih napetosti. No, unatoč svemu tome, jedno ostaje potpuno jasno: danas je važnije nego ikada održavati dobre odnose sa susjedima, jer stabilno i suradničko okruženje postaje temelj sigurnosti, razvoja i dugoročne otpornosti svake države.
U suprotnom, i najmanja napetost u neposrednom okruženju brzo prerasta u politički, ekonomski ili sigurnosni teret koji najviše pogađa upravo one koji žive jedni do drugih.
Zato treba biti mudar, gledati šire, ali nikada ne zaboraviti da se stabilnost uvijek gradi najprije kod kuće — u vlastitom susjedstvu.
Pružimo si ruku, ali bez fige u džepu. Nema se vremena.
Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu