Kada je Franjo Tuđman početkom devedesetih rekao da HDZ želi biti pokret koji „objedinjuje starčevićevsku državotvornost, radićevsku narodnjačku tradiciju i socijaldemokratsku osjetljivost”, izgovorio je rečenicu koja je ušla u političku povijest.
Nije stvarao samo stranku nego emocionalni okvir za narod koji je tek učio što znači demokracija. Hrvatsko društvo tada nije imalo jasne ideološke navike. Nakon desetljeća jednopartijskog sustava ljudi nisu znali biti ni lijevo ni desno, jer nikada nisu imali priliku birati. U takvom trenutku Tuđman je figurativno raširio ruke i pokušao obuhvatiti što je moguće širi krug ljudi.
U tome su mu pomogla tri ključna elementa njegove biografije. Kao povjesničar znao je koje su ideje u prošlosti mobilizirale narod, koje su ga dijelile i koje su preživjele sve režime. To znanje omogućilo mu je da prepozna tradicije koje su u hrvatskoj političkoj kulturi imale duboku emocionalnu i moralnu snagu.
Kao politički zatvorenik iskusio je represiju i znao što znači živjeti u sustavu koji guši nacionalni identitet. To ga je učinilo dovoljno čvrstim da izdrži političke pritiske, ali i dovoljno osjetljivim da razumije strahove i nade naroda u trenutku kada se stari poredak rušio, a novi se tek rađao.
Uz to, imao je snažan osjećaj za povijesni trenutak. Shvatio je da se država ne može stvarati uskim ideološkim okvirom i da mu treba pokret, a ne stranka. Pokret koji će mobilizirati narod, stvoriti političko jedinstvo i iznijeti rat i međunarodno priznanje.
Zato je posegnuo za trima tradicijama koje su u hrvatskoj povijesti bile najdublje ukorijenjene.
Prva od njih bila je starčevićevska državotvornost. Ante Starčević djelovao je u vremenu kada Hrvatska nije imala ni državu ni autonomiju. Njegova državotvornost bila je emocionalni čin prkosa, moralna pobuna protiv poniženja. Govorio je da Hrvati imaju pravo biti narod i država u trenutku kada je to zvučalo kao drskost protiv carstva. Njegova misao bila je toliko snažna da je preživjela sve režime, zabrane i političke lomove. Tuđman je iz te tradicije uzeo uvjerenje da narod bez vlastite države ne može biti politički subjekt i da državnost nije luksuz nego preduvjet dostojanstva.
Druga tradicija bila je radićevska narodnjačka demokracija. Stjepan Radić djelovao je u Kraljevini SHS, u državi u kojoj su Hrvati bili politički potisnuti, a seljaštvo siromašno i obespravljeno. Bio je čovjek koji je doslovno bježao od progona, skrivao se u “zidovima” stanova, prelazio granice pod lažnim imenima i živio u stalnom strahu od jugoslavenskog monarhističkog režima kralja Aleksandra Karađorđevića, unatoč tome što je bio legitimno izabrani narodni poslanik hrvatskog naroda — in propria patria exul.
Njegova emigracija i skrivanje postali su simbol jednog od najmračnijih razdoblja hrvatske političke povijesti. Unatoč tome, govorio je jezikom naroda, upozoravao na opasnosti i zagovarao demokraciju, federalizam i nenasilje. Njegov atentat u Narodnoj skupštini pretvorio ga je u trajni podsjetnik na cijenu koju su Hrvati plaćali za politička prava — istu onu cijenu koju su, na različite načine, nastavili plaćati i u drugoj Jugoslaviji. Tuđman je u Radiću prepoznao čovjeka koji je znao kako narod diše i koji je shvatio da se hrvatska državnost može održati samo ako iza nje stoji slobodno izabrana volja građana.
Treća nit bila je socijaldemokratska osjetljivost. Eduard Bernstein u Europi i Viktor Kovačić u hrvatskom prostoru zagovarali su reforme, radnička prava i parlamentarne metode. Kovačić je bio poseban po tome što je socijalnu pravdu shvaćao kao temelj modernog društva, ali i kao moralnu obvezu. Bio je čovjek koji je vjerovao da se društvo može mijenjati bez nasilja i da radnik mora imati dostojanstvo. I najvažnije bio je preteča, netko tko je pokušavao uvesti ideje socijalne pravde u vrijeme kada radnici nisu imali gotovo nikakva prava. Tuđman je iz te tradicije uzeo osjećaj za socijalnu ravnotežu u zemlji koja je ulazila u rat, tranziciju i ekonomske lomove.
Sve te ideje spojio je u jedan politički okvir koji je nazvao pokretom. Pokret nije isto što i stranka. Pokret je široka organizacija koja okuplja različite društvene skupine i djeluje u izvanrednim povijesnim okolnostima. HDZ je tada bio upravo to: narodni pokret koji je trebao stvoriti državu, obraniti je i postići međunarodno priznanje.
Danas je HDZ klasična stranka desnog centra, smještena u europsku obitelj demokršćanskih stranaka. To znači da se oslanja na tržišnu ekonomiju, socijalnu državu, stabilne institucije i europske integracije. To je prirodan razvoj jer pokreti nastaju u krizama, a stranke djeluju u stabilnim državama.
Zato HDZ više prirodnim procesom ne može biti ono što je bio 1990., jer je tada stvarao državu u povijesnom trenutku koji je tražio jedinstvo, a danas djeluje u državi koja već postoji i koja od njega traži nešto sasvim drugo. A to je sposobnost da vodi svakodnevni život ljudi, da rješava njihove konkretne probleme i da gradi institucije koje uspješno funkcioniraju.
Stranka je poput živog organizma. Ako je zdrava, raste, obnavlja se i prilagođava novim okolnostima. Ako nije, ukoči se, zatvori i počne živjeti od stare slave umjesto od novih ideja. Budućnost hrvatske politike neće ovisiti o tome koliko se stranke pozivaju na prošlost, nego koliko će biti živi organizmi koji dišu s narodom.
Povijesne tradicije Starčevića, Radića i socijaldemokracije ostaju moralni orijentiri, a djelomično imaju smisla i danas, ne samo za HDZ nego za svaku stranku koja želi biti u dodiru s narodnim vrijednostima.
Starčevićeva državotvornost podsjeća da se suverenitet ne smije uzimati zdravo za gotovo. Radićeva narodnjačka demokracija uči da politika mora biti pristupačna i poštena prema običnom čovjeku. Socijaldemokratska osjetljivost podsjeća da društvo nije zdravo ako ne brine o slabijima. Te ideje nisu samo povijesni ukras nego podsjetnik da je politika uspješna samo kada spaja ponos, demokraciju i socijalnu pravednost.
One su kompas, ali ne i karta. Karta se mora crtati iznova u svakom naraštaju, a politički organizmi koji to razumiju ostat će relevantni i snažni. Oni koji to ne razumiju, nestat će kao i svi organizmi koji prestanu rasti.
Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu
Foto: Školska knjiga, Hrvatska u 19. stoljeću