I danas ti pogled luta daljinom, mala moja Sireno. Kao da se i zrake sunca nekako otužno poigravaju tvojim hrastovim ljuskama i repom. Jedino ti grudi ponosno i čvrsto lome svjetlo kao da žele prkositi prolaznosti. Ako i nisi htjela, odvodiš me opet daleko, u prošlost.
Opet moje misli lete kao bez daha i zaustavljaju se u hrastovom gaju ispod kojeg su moji Podgajci. Očima milujem krošnju najljepšega hrasta što se kao momak za ženidbu kupa u osjećaju vlastite snage i ljepote. Uho mi hvata tanak, a rezak zvuk što srce para. Pila je to što oštrim zubima ljepotu reže dok se ova ne da, opire se i škripom javlja nadaleko da se ubija moja šuma. Pada i moj lijepi mladoženja, a iz gnijezda što je godinama ležalo u bogatstvu zelenog ogrtača poispadaše golišavi ptići i zijevajući opraštahu se sa životom. Lijepi stas mu razrezaše na beživotne komade, natovariše na kola i povezoše šumu Save u susret. Kad na most dođoše, on kao da se probudi, njegove jake noge novom snagom nabujaše i tako jadan, osakaćen, noga, a ne drvo, panj, a ne hrast, skoči u naručje Save s kojom je desetljećima, kroz šum i cvrkut, kroz huk i buk drugovao.
A ona, druga i sestra, saveznica i urotnica njegova, sakri ga u mekanu pješčanu postelju, pokri ga zelenim pokrivačem sunca i sjene i dade mu jato ribljih stražara pred vrata da ga čuvaju dok spava. Izmrcvaren i jadan, umoran i nesretan, spavaše bez želje da se probudi.
Sava je htjela i znala drugačije. Upoznala je ona jednog usamljenog šetača što obalu njezinu koracima mjeri. Ne lovi u vodama njezinim, ne kosi na nasipima zelenim, samo hoda, a oko mu traži, danima i uporno kao da mu život zavisi od onoga što će naći. Dokučila je mudrica voda moja da ova dvojica, njezin hrast što još uvijek spavaše i ovaj tragač što mu oči obalom blude, traže jedan drugog. Snažnim zagrljajem jedne gromovite i vjetrovite noći istrgala je hrastov panj iz dubokog, skoro beskrajnog sna i bacila ga najjačim valom svojim na obalu. Teško joj je pao rastanak, ali se ipak mirnija i naoko zadovoljna u jutarnjem svitu uputila dalje.
Sunce pomilova vlažno, ljeskavo drvo, vjetar ga osuši i položi u udobniji položaj kao da mu želi prišapnuti da opet usne. Ali san mu nije bio suđen. Nečija noga skoro se grubo dotače njegovog tijela, a onda osjeti davno poznati dodir, dodir topline i nježnosti kakvim ga je milovao vjetrić dok još bijaše ponosni dub. Kad bolje pogleda, vidje da ga miluju prsti tamne, ispucane, njegovoj nekadašnjoj kori slične ruke.
Osjeti i pogled koji kao prikovan ne mogaše da se odvoji od njega i iz kojeg pročita da je čovjek doživio nešto lijepo. Bijaše to pogled usamljenog šetača, slikara, pjesnika i kipara koji nemire svoje duše, bolećivost srca i radost davanja ljepote drugima upliće u slike, u pjesme, u skulpture.
Godinama je taj zarobljenik ljepote i dobrote tražio nešto što sadrži čvrstinu njegove vjere u ljude, toplinu majčinog dlana i ponos oca koji sinu primjer daje. Nešto iz čega bi mogao svojoj ljubavi za zavičaj i ljude napraviti tijelo, svojoj nemirnoj duši udahnuti utočište i svom srcu stvoriti kutak u kojem će sigurno kucati za sve što u životu milinu i ljepotu vide i ne daju da se sklad čovjeka i prirode narušava. I evo, Sava, čiju obalu poznaje kao svoj dlan, pokloni mu ono što tražaše danima. Plemenitost i čvrstoću hrasta okupanog milijunima srebrenih kapljica ljepote koja ga godinama skrivaše da bi ga umjetniku predala. U njegovom srcu pokrenulo se zrno nade, a duša je naslikala tebe, Sireno moja mala.
Dugačke zimske noći stvarale su pod njegovim dlijetom i oštrim orlovskim okom tvoju ljuskastu haljinu koja pokrivaše stas ribe. Proljetno sunce i razvigor milovali su tvoje lice i tvoju kosu koja nastajaše. Čežnja za ljepotom, strast i želja za ljubavlju bez ostatka napraviše tvoje čvrste grudi, a tuga i bol što ih ljudi često jedni drugima umjesto sreće i radosti daruju stisnuše tvoje ruke u skoro očajnu molitvu jer tvoj stvoritelj mišljaše da ljudi kakvi smo postali ne zaslužujemo da ih raširiš u zagrljaj.
Gledali su te na izložbama i u galerijama, a onda si dospjela k meni. Onaj što ti dušu udahnu i ljepotu tijela stvori osjetio je da on i ja dišemo istom dušom, svijet mjerimo metrom ljepote i dobrote, a u ljudima tražimo ono zapretano zrnce osjećaja za drugog, potrebe da se daruje i želje da se zajedno nova ljepota gradi. Znam, Sireno moja mala, da tvoj pogled njega traži. Daleko je, a opet blizu. Blizu koliko samo može biti netko tko ti je darovao život, udahnuo dušu i udomio te tamo gdje nikada sama biti nećeš. Dok te gledam i milujem, u mislima k njemu putujem. Na licu mu vidim spokoj i zadovoljstvo jer je djelić njegove duše i kucaj njegova srca kroz stvaralaštvo uvijek prisutan u mom domu, a ti kao sestra moja tu dane provodiš i mene često u zavičaj vraćaš. Tako smo sve troje na svoj poseban način zajedno, vezani čvrstim nitima prijateljstva koje nikada popucati neće.
HRAST
Po tijelu mom se krugovi šire
Svaki od njih godinu znači
U svakoj sam bujao ponosan i visok
Postajao veći i njači
Sad leži truplo moje
Razmrcvareno ko bez života
Tješe me polomljene ruke moje
U lišću mjesto ptičjeg pjeva
Caruje nijema hihota
Bojim se što će samnom biti
Ne znam ni kuda ni kamo
Da još želim ljepote i života
Ja i moje grane znajmo
Možda će neke ruke vrijedne
U meni prepoznati ljepotu
Toplinom ljubavi
I umijećem svojim
Ponovo me vratiti životu