U eri agresivne, tehnološki potpomognute erozije identiteta, pitanje asimilacije prestaje biti sociološki fenomen i postaje prvorazredno geopolitičko pitanje.
Mi se više ne suočavamo s prirodnim procesom prilagodbe, već s tihom kapitulacijom pred mehanizmima modernog nomadizma koji rastaču samu srž nacionalnog bića.
Da bismo preživjeli u 21. stoljeću, moramo radikalno promijeniti paradigmu: odmaknuti se od provincijalnog narcizma i usvojiti hladnu mehaniku moći.
ANATOMIJA ASIMILACIJE: OD INTEGRACIJE DO ENTROPIJE
Potrebno je precizno definirati neprijatelja. Asimilacija nije isto što i integracija. Integracija je funkcionalna sposobnost pojedinca da operira unutar stranog sustava (posao, zakoni, jezik države domaćina).
Asimilacija je, s druge strane, identitetska entropija – proces u kojem se vlastiti kulturni kod, jezik i povijesna svijest brišu i zamjenjuju tuđim obrascima dok osoba ne postane tek bezlična jedinica u tuđoj statistici.
Najvažnije, to je gubitak operativne memorije naroda. Kada dopustimo asimilaciju, mi ne gubimo samo ljude; gubimo biopolitički potencijal nacije.
ZAMKA MALIH RAZLIKA I IDENTITETSKI KANIBALIZAM
Prvi korak u našoj arhitekturi opstanka je prekid s onim što nazivamo identitetski kanibalizam (podmukli proces unutar iseljeničke zajednice u kojem pojedinci ili frakcije, vođeni sitnim egoizmom, proždiru i umanjuju uspjehe vlastitih sunarodnjaka kako bi se pred stranim sustavom prikazali „iznimkama” ili stekli mrvice individualne naklonosti).
Hrvatske iseljeničke zajednice desetljećima gube vitalnu energiju na međusobna potkopavanja i jalove prepirke sa susjedima o tome “tko je veći” ili “tko ima starije pravo”.
Taj unutarnji egoizam najbrži je put u nestanak.
Zato institucije – bilo kulturne, obrazovne ili političke – ne smiju davati prostor ni potporu akterima koji proizvode razdore, jer time ne jačaju pluralizam, nego samo legitimiraju destrukciju koja zajednici oduzima kapacitet za zajedničko djelovanje.
Umanjivanje značaja onih s kojima dijelimo kulturni ili geografski prostor zapravo je autoagresivan čin, a podržati takve znači institucionalizirati vlastito slabljenje.
Sociološki gledano, kako je objasnio Pierre Bourdieu, grupa koja fragmentira vlastiti socijalni kapital unutrašnjim sukobima, nepovratno gubi sposobnost da taj kapital pretvori u stvaran utjecaj. Dok druge zajednice, poput poljske ili turske, grade monolitne blokove koji diktiraju uvjete na tržištu rada i u političkim pregovorima, mi se iscrpljujemo u dokazivanju lokalnih istina koje su u centrima moći potpuno irelevantne.
U praksi, podmetanje noge nestaje tek kad zajednica izgradi povjerenje, ima isti cilj i uvede red — onaj obični, ljudski red u kojem se ne krade od svojih ni ljude, ni ime, ni prostor, ni ideje, ni platforme — jer kad se poštuje tuđe i drži dogovora, ambicija postaje snaga, a ne međusobno rušenje.
EKONOMSKA LOGIKA KOLEKTIVNOG DJELOVANJA I CIJENA EGOIZMA
Ovaj sociološki uvid prati i hladna ekonomska računica koju najbolje opisuje Mancur Olson u svojoj “Logici kolektivnog djelovanja”: fragmentirane zajednice čiji su članovi vođeni isključivo vlastitim egoizmom nikada ne mogu ostvariti javno dobro.
Hrvatske iseljeničke zajednice ne smiju biti jedne protiv drugih jer izolacija vodi do nulte točke pregovaračke moći.
Visoka razina svjesnosti o zajedništvu nije pitanje moralne dobrote, već elementarne inteligencije. Možda je iluzorno očekivati altruizam, ali je nužno zahtijevati strateški egoizam – shvaćanje da moj osobni uspjeh u dijaspori izravno ovisi o snazi cijele zajednice. Pojednostavljeno, ako je zajednica jaka, i pojedinac ima više prilika.
BORBA PROTIV BKS-A: POBJEDA FORME NAD KAOSOM
Moj rad na priznavanju hrvatskog jezika kao zasebnog entiteta u Austriji – nasuprot hibridnim tvorevinama poput BKS-a (bosanski/hrvatski/srpski) – bio je čisti politički inženjering. Forsiranje BKS-a nije administrativna olakšica, već pokušaj stvaranja umjetnog konstruiranog jezika koji briše hrvatski identitet i svodi ga na zajednički nazivnik s drugima.
Taj problem, nažalost, do danas nije u potpunosti riješen, što pokazuje otpor sustava prema našoj suverenosti.
Dokumentiranjem naših udruga i izradom knjige Hrvati i hrvatske udruge u Austriji – monumentalnog izdanja od 1300 stranica, u koje sam zajedno s kolegama uložila četiri godine zahtjevnog rada – stvorili smo ‘papirnati bedem’: neoboriv dokaz da nismo dio amorfno-balkanskog skupa, nego organiziran, povijesno utemeljen i trajno prisutan subjekt.
OD “GETA” DO “UPORIŠTA”: HRVATSKE SVJETSKE IGRE
Povijest nas uči da su geta – izolirane zajednice koje bježe u nostalgiju – uvijek završavala kao asimilirani ostatak. Mi ne gradimo geta; mi gradimo uporišta.
Uporišta su dinamični centri moći.
Izvrstan primjer su Hrvatske svjetske igre. One nisu samo sport; one su način povezivanja koji djeluje kao „centrifuga”, spajajući razasute čestice iseljeništva s maticom, kroz generacije koje bi bez ovakvih susreta teško ostale povezane sa svima koji čine njihovu zajednicu. Pritom one nikoga ne ugrožavaju, nego jačaju vlastitu zajednicu.
Štoviše, smatram da bi svaka zajednica trebala imati svoju verziju ovakvih igara, jer stabilna i identitetski osviještena skupina uvijek je bolji partner u međunarodnim odnosima od amorfne mase bez korijena.
Jake zajednice su stupovi stabilne Europe, a ne njezina prijetnja.
OPERATIVNA TRIJADA OPSTANKA
Da bismo osigurali da naše biće ne nestane u vjetrovima globalizacije, moramo uspostaviti tri temeljna stupa operativnog djelovanja:
- Institucionalna disciplina: Mreža škola, akademija i igara mora sustavno reproducirati kod, a ne samo folklornu nostalgiju, jer bez organiziranog prijenosa znanja identitet ostaje krhak i ovisan o emocijama trenutka. Takve institucije stvaraju generacije koje razumiju zašto pripadaju, a ne samo čemu pripadaju.
- Intelektualna hegemonija: Naša elita mora agresivno plasirati naše interese u stranim centrima moći, jer se globalni narativi oblikuju ondje gdje se donose odluke, a ne u unutarnjim prepirkama. Umjesto iscrpljujućih domaćih sukoba, prioritet treba biti stvaranje mreža utjecaja koje mogu mijenjati percepcije i otvarati prostor za naše ciljeve.
- Ekonomska kohezija: Novac mora pratiti identitet kroz zatvoren krug suradnje i kapitala, jer bez ekonomskog temelja svaki politički ili kulturni projekt ostaje ranjiv i ovisan o tuđoj dobroj volji. Kohezivne ekonomske mreže stvaraju otpornost, povjerenje i dugoročne mogućnosti za razvoj, ali i jednostavniji osjećaj sigurnosti da se ljudi mogu osloniti jedni na druge u svakodnevnom životu.
PORUKA ZA BUDUĆNOST: BITI NEIZBRISIV
Budite vrhunski stručnjaci u srcu stranih sustava, ali ostanite mentalno i identitetski neprobavljivi. Suverenitet 21. stoljeća brani se granicama u glavi. Naš opstanak ovisi o našoj sposobnosti da budemo nepobjedivi kroz organizaciju i visoku razinu svjesnosti, a ne kroz emocije i egoizam.
To sam rekla i stojim iza toga: „Nacija koja svoju budućnost prepušta emocijama, egoizmu i nostalgiji već je potpisala dokument vlastitog nestanka; opstaju samo oni koji svoj identitet pretvore u neprobojan sustav, a svoju prisutnost u nezaobilaznu moć. Tko ruši iznutra, radi za tuđe ciljeve.”
Zato – gradite.
Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu