Je li glagoljica starija od Ćirila i Metoda? Intervju s Tomislavom Beronićem

Kao tridesetogodišnjakinja odazvala sam se Zmajskom tečaju glagoljice u Družbi „Braća Hrvatskoga Zmaja“, održanom u Kuli nad Kamenitim vratima u Zagrebu. Na tečaj sam došla ponajprije iz znatiželje, no već nakon prvih minuta postalo je jasno da se ne radi tek o kratkom upoznavanju starohrvatskog pisma, nego o zanimljivom i nadahnutom predavanju koje glagoljicu približava na posve nov način. Način na koji je glagoljica predstavljena, uz spoj znanja, strasti i živog pripovijedanja, pobudio je velik interes među polaznicima, a i mene je potaknuo na dublje promišljanje o značenju toga drevnog hrvatskog pisma i razvoju hrvatskog identiteta.
Upravo zbog tog oduševljenja odlučila sam razgovarati s voditeljem tečaja, zmajskim bratom Tomislavom Beronićem, Zmajem od Glagoljice – istraživačem, promicateljem i autorom koji već desetljećima proučava podrijetlo i značenje glagoljice te je nastoji približiti novim naraštajima. U razgovoru koji slijedi govori o svojim istraživanjima, teorijama o nastanku glagoljice, ali i o načinima na koje se to drevno pismo može ponovno oživjeti u suvremenoj kulturi.

1. Vaš rad pokazuje da glagoljica za Vas nije samo povijesno, staro hrvatsko pismo, nego i osobna misija. Kada je zapravo započela Vaša ljubav prema glagoljici i što Vas je potaknulo da joj posvetite godine istraživanja?
   
   Glagoljicom sam se počeo baviti, kako volim u šali reći, iz ne baš časnih razloga – još u gimnaziji u Vukovaru. Kolega iz klupe i ja pisali smo jedan drugome odgovore na ispitima – glagoljicom. Naši profesori nisu poznavali glagoljicu, pa je to bila naša mala tajna i prednost.
   Od tada se glagoljicom bavim više od 45 godina. Vrlo sam brzo počeo istraživati i njezino podrijetlo. Kao i svi drugi, i ja sam učio da je glagoljica izum Konstantina Filozofa, poznatog kao sv. Ćiril. No s vremenom sam uvidio da ta teorija ima više nedostataka i slabosti te da otvara više pitanja nego što daje kvalitetnih odgovora. Tražeći odgovore došao sam do niza zanimljivih spoznaja, a dio njih objavio sam u knjizi „Glagoljica prije Ćirila i Metoda“.
2. U knjizi „Glagoljica prije Ćirila i Metoda“ iznosite tezu da korijeni glagoljice mogu biti stariji nego što se službeno smatra, čak da sežu do ilirskih vremena. Koji su Vas izvori, simboli ili arheološki tragovi najviše uvjerili u to otkriće?
   
   Već na prvi pogled glagoljica svojom strukturom znatno odudara od drugih pisama na širem mediteranskom prostoru, odnosno od pisama nastalih razvojem feničkog pisma – grčkog, etrušćanskog, latinskog te sjevernjačkih runa. Konstrukcijski elementi glagoljice su oko, odnosno kružnica, i crta – nekad ravna, nekad luk. Zanimljivo je da baš nikad oko ili crta ne pojavljuju samostalno, poput slova „O“ ili „I“ u latinici i grčkom pismu, nego uvijek u kombinacijama. To upućuje na drukčije podrijetlo i razvoj, neovisno o drugim pismima.
   Jedno sam vrijeme istraživao i etiopsko pismo ge’ez, čiji su zapisi sačuvani još iz 7. stoljeća prije Krista, a prema nekim procjenama čak i iz 9. stoljeća prije Krista. Po svom duktusu, izgledu, ono je najsličnije glagoljici. Čak postoji nekoliko potpuno identičnih znakova, no nalaze se na različitim glasovnim pozicijama pa tako nemamo osnova za tvrdnju da je jedno pismo nastalo od drugoga.
   Ključan preokret u mojim istraživanjima dogodio se kada sam u motivima ukrasa i nakita ilirskih žena, osobito spiralnih kopči – fibula – otkrio preteče simbola iz kojih je vrlo jednostavno izvesti sva glagoljska slova. Upravo to smatram prekretnicom – izvorište glagoljice nalazi se ondje gdje se pismo i upotrebljavalo, kako je u svojim radovima o našem prvom pismu tvrdio i pokojni biskup Mile Bogović.
   Moja je procjena da su glagoljicu, nadahnule motivima nakita i ukrasa na keramici, stećcima, tetovažama pa vjerojatno i na odjevnim predmetima, postupno razvijale žene Japoda, Histra, Liburna, Delmata i drugih ilirskih plemena, u dugom procesu koji je započeo još u kamenom dobu. Kada je i tko točno iz tih simbola stvorio pismo – to vjerojatno nikada nećemo saznati, no sasvim sigurno to nisu bili ni Sveta Braća ni sv. Jeronim, mada se sv. Jeronimu, iako se u kasnijem procesu kristijanizacije ta zasluga pripisivala upravo njemu, mada se sv. Jeronimu pripisivala zasluga za to u kasnijem procesu kristijanizacije.

   

3. Hrvati su stoljećima bili jedinstveni u Europi jer su u liturgiji koristili vlastito pismo. Koliko je ta činjenica važna za razumijevanje hrvatskog identiteta? Koliko po vama crkva i institucije danas daju značenje i važnost njezinoj povijesnoj i identitetskoj vrijednosti?
   Kada govorimo o hrvatskom identitetu, nepravedno se zanemaruje ilirski doprinos, odnosno nasljeđe od predantičkoga doba. Ne postoje povijesni tragovi o pokrštavanju Hrvata. Drugim riječima, kada se u 7-8. stoljeću pojavljuju pod imenom Hrvati, oni su već kršteni.
   Važno je pritom istaknuti da ti prvi Hrvati, nisu bili došljaci nego starosjedioci koji su u jednom trenutku preuzeli novi identitet. Umjesto da se nazivaju Japodima, Liburnima ili Delmatima, počeli su se nazivati Hrvatima. Priča o doseljavanju iz daleke zemlje „iza Karpata“ nema znanstvene osnove, baš kao ni priča da su Ćiril i Metod tvorci glagoljice. Hrvati su primili kršćanstvo još u doba apostola i bili su među prvim pokrštenim europskim narodima, iako se tada još nisu zvali Hrvatima.
   Neka vas to ne čudi. Narodi kroz povijest mijenjaju identitete – nije to ništa neobično. Primjera ima mnogo, evo, na našim prostorima prema državi koja je postojala kojih 70 godina, nastala je nacija – Jugoslaveni, koje se brojnost statistički pratila. Krajem prošlog stoljeća nastala je još jedna nova nacija – Bošnjaci. Takvih primjera imate svuda po svijetu. Ne mijenjaju se ljudi – mijenja se identitet. O toj temi odličan rad je objavio povjesničar Hrvoje Gračanin.
   Kada su hrvatski vladari i svećenstvo priznali autoritet rimskog biskupa, odnosno pape, već su imali svoju knjigu, liturgiju i crkvu. Knjiga je bila prijevod Vulgate, odnosno barem njezinih dijelova, djela sv. Jeronima. Postoje povijesni tragovi koji to potvrđuju, a svjedoči o tome i naša tradicija. Uostalom, u Rimokatoličkoj crkvi sv. Jeronim i danas se smatra tvorcem i zaštitnikom ilirskog pisma – glagoljice, što je izrijekom potvrdilo čak osam papa. Zanimljivo je da nijedan papa nije Ćirila istaknuo kao tvorca glagoljice, nego ćirilice, drugog slavenskog pisma.
   Upravo činjenica da su u trenutku priznavanja autoriteta rimskog biskupa imali svoju knjigu na vlastitom jeziku, bila je osnova za jedinstven položaj u cijeloj zapadnoj crkvi – sve do XX. stoljeća jedino su Hrvati slavili Boga na svom jeziku, dok su svi drugi katolici na latinskom.
   Moje iskustvo sa svećenstvom u smislu očuvanja i promicanja glagoljice uglavnom je pozitivno. Uvijek se obradujem kad u nekoj crkvi uočim glagoljski natpis ili simboliku.
4.  Vaš roman „Misal kneza Anža Frankopana“ bio je prva knjiga tiskana na glagoljici nakon više od stoljeća. Koliko je zahtjevno danas objaviti knjigu na pismu koje većina ljudi ne zna čitati?
   Objaviti prvu knjigu na glagoljici nakon točno 118 godina od posljednjeg izdanja Parčićeva misala bio je organizacijski i logistički vrlo zahtjevan pothvat. Najprije je trebalo izraditi pravila, doraditi font, prijelom, riješiti numeraciju stranica i niz drugih tehničkih pitanja.
   Veliko hvala Nenadu Hančiću Mateijću iz Düsseldorfa, autoru izvornog računalnog fonta izrađenog prema uzoru na „Misal po zakonu rimskog dvora“ iz 1483. godine. U suradnji s njim doradio sam taj font i obogatio ga novim elementima, dodao kapitalna slova, spojenice i niz drugih elemenata.
   Roman je najprije objavljen na glagoljici – na Veliku Gospu 2023. godine, a zatim i na latinici, u siječnju 2024. Što se čitatelja tiče, ona je u Hrvata ionako loša, tako da, u šali kažem da je potpuno svejedno to što netko neće čitati knjigu na latinici ili neće čitati na glagoljici.
   Ipak, za one koji žele čitati na glagoljici, moj roman je „točka prevrtanja“,  nakon koje je u našoj književnosti otvorena potpuno nova stranica – obnovljena glagoljaška književnost.

   

5. U romanu „Legenda o hrvatskom zmaju“ spojili ste simboliku hrvatske povijesti, identiteta i glagoljice. Koliko je po vama književnost dobar način da se stare teme približe suvremenim čitateljima?
   Povijesni roman, odnosno povijesna fikcija, oduvijek ima svoju publiku i težinu. Taj je žanr dobra alternativa za učenje povijesti, osobito ako autor uloži mnogo truda u proučavanje teme prije pisanja.
   Roman „Legenda o hrvatskom zmaju“ nastao je s ciljem pridonošenja obilježavanju dviju velikih obljetnica: 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva te 120 godina osnutka Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Obje su se obilježavale 2025. godine. Roman je jako dobro prihvaćen među čitateljima, što me posebno veseli jer je to, koliko mi je poznato, jedino književno djelo posvećeno tim temama.
   Naročito mi je drago što je naša Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ dobila „svoj roman“ u kojem je težište stavljeno na vrijednosti za koje se zalažemo.
   Dodatna vrijednost romana jest i njegovo glagoljsko izdanje. Ono je prekrasno ilustrirano inicijalnima u stilu srednjovjekovnih glagoljskih misala, koje je izradio Emil Faldić s Hvara, dok je košuljica omotana prema slici „Let hrvatskoga zmaja“, mog dragog prijatelja Vlade Franjevića iz Čazme. Riječ je o drugoj knjizi suvremenog hrvatskog jezika, otisnutoj glagoljicom i važnim tragom obnavljanja glagoljaške književnosti.
   Osjetio sam to kao neku vrstu poziva – ipak sam ja Zmaj od Glagoljice, zar ne?
6. Na Vašoj ste stranici predstavili projekt „GlagoMatika“, interaktivnu web-igru koja pomaže učenju glagoljice kroz igru i logiku. Kako je nastala ideja da se staro pismo pretvori u digitalni edukativni alat?GlagoMatika je videoigra u obliku web-aplikacije koju sam izradio prije sedam – osam godina i objavio na društvenim mrežama, ponajviše u glagoljaškim grupama na Facebooku. Objava je privukla pozornost učiteljica koje vode izvannastavne glagoljaške skupine. Učiteljice su me kontaktirale s prijedlogom da pokrenemo natjecanje za osnovnoškolce. Ideja mi se svidjela i krenuli smo u ostvarenje.
   Prva su natjecanja održana online jer su tada još vrijedile mjere ograničenja javnih okupljanja. Ipak, svojevrsni stožer bio je u Oštarijama, zahvaljujući Mirjani Grubišić i Ireni Juričić. U projekt su se brzo uključile i u svojim mjestima organizirale natjecanja Martina Valec Rebić iz Križevaca te Stanka Svetličić Hameršmit iz Zagreba. Upravo su te dame najviše pridonijele tome da GlagoMatika postane snažno mjesto okupljanja mladih glagoljaša. Moja je uloga ponajprije tehnička i organizacijska, dok je njihova važnija, one su te koje su zaslužne za motivaciju, rad i edukaciju djece i njihovih mentora.

   

7. Organizirate učenje i natjecanje djece u glagoljici. Koliko djece zna glagoljicu? Kakve su reakcije djece i mladih koji su prvi put učili glagoljicu kroz igru?
   Do sada se u GlagoMatiku uključilo oko 3.000 djece i oko 400 škola, uglavnom osnovnih. Samo su se dvije srednje škole uključile u projekt. To znači da se broj mladih glagoljaša već mjeri u tisućama.
   GlagoMatika je znatno pridonijela popularizaciji glagoljice upravo kroz natjecateljski dio. Naravno, to nije prvi puta da se sustavno radilo s mladim glagoljašima na nacionalnoj razini.
   Svake hvale je vrijedna Mala glagoljaška akademija (MGA) koja se početkom ljeta već više od 30 godina održava u Roču. Posljednjih pet godina i GlagoMatika je dio njezina programa. Voditeljica MGA Maristela Rabak Tomašić, objeručke je prihvatila ovu igru na radost svih polaznika.
   Sama brojnost sudionika pokazuje da je GlagoMatika, kako bi rekli alkari, „pogodak u sridu“! Djeca je rado igraju, zanimljiva im je, a mi smo si dali truda, proširili smo je s igre brojeva i na igru riječi, tako da danas postoje dvije natjecateljske discipline. Ove godine ćemo na završnom natjecanju uživo u Ozlju uvesti još jednu disciplinu – čitanje, za sada samo kao pokaznu disciplinu, a na stečenom iskustvu ćemo odlučiti kako dalje.
8. Uz djecu, učite i odrasle glagoljici. Tijekom svojih predavanja i promocija često otkrivate manje poznate detalje o glagoljici. Postoji li neka činjenica koja redovito iznenadi publiku?Najviše iznenađenja izazva moja „ženska teorija“ o nastanku glagoljice. Posjetitelji predavanja često mi prilaze i čestitaju, jer se po prvi puta o nastanku našeg pisma govori bez crkvene mistike ili političkih interpretacija.
   Na predavanjima doslovno nacrtam kako su pojedini znakovi nastali i iz kojih su motiva proizašli. Kada se to prikaže vizualno, postaje vrlo jednostavno i logično. Do sada nitko nije iznio niti jedan argument kojim bi ovu teoriju opovrgnuo. Očekujem da će povjesničari i naročito arheolozi kroz svoja buduća istraživanja iznijeti još više dokaza i osnažiti ovu teoriju te time konačno pristupiti istraživanju porijekla glagoljice na potpuno znanstveni način.

   

9. U mnogim zemljama sve je snažnija i značajnija promocija kulturne baštine. Može li glagoljica postati prepoznatljiv hrvatski kulturni simbol u svijetu?
   
   Glagoljica to već jest, iako uvijek ima prostora za bolju promociju. Na moje tečajeve nekoliko su puta došli stranci koji uopće ne govore hrvatski, nego ih je to zanimalo ili su slučajno naišli. Bili su iznenađeni spoznajom da Hrvati imaju svoje vlastito pismo, a posebno oduševljeni kad sam ih naučio pisati njihova imena glagoljicom.
   Danas se glagoljska slova nalaze na nekim sportskim dresovima, suvenirima, kravatama, maramama i raznim drugim odjevnim premetima predmetima. Tko zna, možda uskoro dođemo do toga da glagoljica postane i drugo službeno hrvatsko pismo, uz latinicu, te da dobijemo mogućnost dvojezičnih, odnosno dvopismenih osobnih dokumenata.
10. Velik dio svog rada ostvarili ste izvan akademskih institucija. Koliko je teško baviti se ovakvim istraživanjima bez institucionalne potpore?Iskreno govoreći – ne znam – i ne želim znati. Slobodni sam istraživač i bavim se temama koje me zanimaju. Nitko me za to ne plaća, što za sobom povlači to da nikome ne moram ni polagati račune.
    Za ostvarenje nekih ciljeva koji su bili organizacijski i financijski zahtjevniji, predložio sam Družbi „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Meštarski zbor i Veliki meštar prihvatili su prijedloge i zajedno smo ih u potpunosti ostvarili.
    GlagoMatiku, primjerice, provodimo u organizaciji udruge Družba čuvara baštine „Frankopani“, uz značajnu podršku privatnih pokrovitelja, donatora i sponzora. Od državnih institucija nominalnu podršku bez ikakvih materijalnih davanja pruža Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, dok su se povukle još dvije državne institucije koje su bile također nominalni pokrovitelji  – Staroslavenski institut i Agencija za odgoj i obrazovanje. Ne žalim se zbog toga, da me ne shvatite pogrešno.

    

11. Za kraj, jeste li do sada organizirali tečaj glagoljice za iseljenike? Kako bi, po Vašem mišljenju, glagoljica mogla biti približena Hrvatima koji su rođeni i odrasli izvan Hrvatske?
    Ne. Još uvijek nisam. Dobio sam poziv da u neko dogledno vrijeme održim takav tečaj u Beču, ali termin još nismo dogovorili.
    Svjestan sam da organiziranje takvog tečaja nije jednostavno, no ako dobijem takav poziv, rado ću se odazvati.
    Kada je riječ o približavanju glagoljice Hrvatima izvan Hrvatske, upravo je GlagoMatika izvrstan alat. U to bi se mogle uključiti i hrvatske dopunske škole u inozemstvu, odnosno učiteljice i učitelji koji u njima rade. Na njima je animirati djecu, baš kao što su to učinile njihove kolegice u Hrvatskoj.
    Kada ima volje, uvijek se pronađe i način da se to ostvari. Na moju podršku uvijek mogu računati.

Razgovor s Tomislavom Beronićem, Zmajem od Glagoljice, pokazuje koliko jedno drevno pismo može biti živo i nadahnjujuće i u suvremenom vremenu. Kroz svoje knjige, predavanja, radionice i projekte poput GlagoMatike, Beronić nastoji približiti glagoljicu djeci, mladima, ali i odraslima, potičući interes za vlastitu kulturnu baštinu. Njegov rad pokazuje kako se spojem tradicije i suvremenih alata može potaknuti novo zanimanje za pismo koje je duboko utkano u hrvatski identitet.

Svi koji žele saznati više o glagoljici, njezinoj povijesti i zanimljivim teorijama o njezinu podrijetlu, kao i okušati se u učenju toga pisma, mogu posjetiti mrežnu stranicu Tomislava Beronića, gdje se nalaze brojne informacije, materijali i edukativni sadržaji.